Čim je Arsen Dedić umro, šibenski glazbar i kroničar Darko Gulin počeo je skupljati misli, izjave i aforizme slavnog akademskog težaka

Pod konac ovog mjeseca ili početkom veljače, u Gradskoj knjižnici "Juraj Šižgorić" bit će predstavljena jedna nova knjiga. Ona će, bez svake sumnje, izazvati golemu pažnju Šibenčana, zanimanje će, sigurna sam, daleko prijeći granice (grada), a nakon što sam povirila u radni materijal, sita sam se naplakala. Od smija.

Njezin je naslov "Arsenizmi", i tu je, zapravo, sadržano sve "o čemu se tu radi".

Čim je Arsen umro, vrijedni šibenski kroničar i autor nekoliko naslova vezanih uz Šibenik s ovom ili onom tematikom Darko Gulin odlučio je napraviti knjigu. Knjigu svih Arsenovih misli, citata, izjava, aforizama, peckavih i nerijetko zajedljivih primjedbi, svega što je izrekao o ljudima iz svog nekog miljea – no i mnogo toga što su drugi rekli o Arsenu. Naslov knjige, dakle, upravo je to: arsenizmi.

Zna se da je bio jezičav i otrovan, duhovit i ciničan, koliko i nježan i topao u svojim tekstovima i pjesmama – potonje osobito u onima upućenima na dvije adrese: na adresu rodnoga grada i "rodne" Šibenske narodne glazbe.
– Da, čim je Arsen umra u kolovozu 2015., počeja san raditi i do Nove godine san ima gotov materijal. Posla san ga Gabi i obitelji, oni su zadovoljni. Četri miseca mi je tribalo za sve napravit. Bila mi je to jaka unutrašnja potriba, jer uvik sam Arsenu bija i ostat ću dužnik – govori glazbar Darko Gulin.

Pročitao je apsolutno sve što je mogao naći o Arsenu, pogledao na videu sve snimke koncerata, zabilježio sve što je u tim prilikama Arsen govorio publici, kolegama, osobama koje ga okružuju, obišao sve koji su mu mogli nešto ispričati iz doživljaja s Arsenom...

– Eto, tu je, na primjer, i ono što je na koncertima govorija o svojem vjernom pratitelju na klaviru Branku Buliću, koji je porijeklom iz Muća, pa je svoga "prapijanistu" zna zvati i svojim "mučkim pijanistom". Kad bi koncert završija, zna je reć "udaljite se u malim grupama", ili "udaljite se u grupama po dvoje jer to je dobro za ljubav". "Svi na koncu kažu: molim aplauz! A ja molim dva" – s tim bi završio koncert.

U knjizi je osam poglavlja. U prvom su ti Arsenovi aforizmi, doskočice, citati, izjave, stihovi, u drugom anegdote o Arsenu ili s njim, što su drugi govorili o njemu i što je on govorio o drugima. Treće poglavlje posvećeno je obitelji, njihovim izjavama i pjesmama posvećenim svojima... a to je bila njegova najdraža tema, kaže Gulin.

Ljudi iz svijeta kulture, i to iz cijelog svijeta – svi koje je poznavao i s kojima je imao svoje priče – našli su se u četvrtom poglavlju, a u petom je "obrađena" Šibenska narodna glazba. Uz nju, prirodno, ide poglavlje o njegovu Šibeniku, pa sedmo o šibenskoj okolici u Arsenovim tekstovima, dok je u osmom "smješten" njegov drugi glavni grad života – Zagreb.

– Nakon svega šta san pročita, šta san i inače zna, šta sam čuja i vidija, i priredija za ovu knjigu, mogu samo reć: Arsen je genijalac! Brzina njegove misli, napose njegova jezika, to je nešto za ne virovat i teško je opisivo, osim ako niste bili svjedokom. Zato san skupija sve šta san moga nać. Bija je poseban i sasvim u skladu sa šibenskim mentalitetom, za koji je zna reć da "nije gnjecav i da ne da na se... zato nas i nema u visokoj politici".

Sve prati 80 fotografija. Na kraju je kratki životopis.



– Njegove su misli često bile prava pravcata filozofija života. Nije krija ama baš ništa šta mu je bilo na umu i šta je ima kome reći. Mnogi su od njega znali doć s ričima "izvriđa me", ali opet bi svi nekako bili sritni jer i to je značilo da ih je primijetija. U ovoj knjizi ima svega i svačega o svemu i svačemu i – svakome!

Pitam Gulina 'oće li se neki ofenditi i kakve će biti reakcije s obzirom na Arsenovu jezičavost.
– Mislin da se niko neće šticat, uostalom, virujen da knjige čitaju samo pametni. Negdi san na molbu aktera izbjega imena, drugi su rekli da in nije važno i neka ide. A Arsen? Mislin da bi bija zadovoljan, a zamjerke bi naša, to sam siguran! Meni je sad glavno da je obitelj zadovoljna materijalom, a Gabi stalno pita: "Gulin, kad će knjiga!?"

Dva su poglavlja Gulinu osobito pri srcu. Ono o Šibenskoj narodnoj glazbi i ono o Šibeniku.
– Napisa je stotine tekstova u kojima spominje Šibenik. A šta se Glazbe tiče... sve je sadržano u onoj njegovoj "jedan put glazbar – uvik glazbar"! Kad mu je umra ćaća Jovo, s jedne strane lijesa stala su tri vatrogasca – jer je bija vatrogasac, s druge tri glazbara – jer je bija glazbar. Neizmjerno je volija Šibensku narodnu glazbu i uvik nam je napravija šta smo molili. Jedini moj problem je bija šta ga nikad nisan cidija, za razliku od mnogih koji bi ga nazvali i brižno kukali kako ne bi triba toliko radit i ubivat se, i neka malo smanji, a na kraju razgovora bi rekli "aj napravi nešto za mene..."
Možda bi, da sam se više greba, Glazba danas imala desetak njegovih stvari više na repertoaru jer – Glazbu je volija nenormalno. Ali nisan. Kad god bi se o Arsenu snima neki dokumentarac, obavezno je bila uključena Glazba, mnogi su i počeli s Glazbon u prvim kadrovima.



Naposljetku, "o kome se sve tu radi" čitat će se u knjizi, no koga je sve Darko Gulin ispitivao o Arsenu?
– A puno nji. Sve za koje san mislija da nešto znaju: i Bimba, i Šarca, i Pattieru, Viljca, Marušića, Matu Gulina... Pavle Kolarov iz Delfina u dva dana mi je isporučija petnaest anegdota s turneje po SSSR-u i sliku nji dva na ruskoj televiziji iz sedamdeset i prve.

Glazba bi mu povremeno, da ga iznenadi, došla zasvirati u obor ispred kuće, za rođendan na kraju srpnja. Pojavija bi se u mudantama i reka: "Cipaj, cipaj! Ulazite! Gabi, daj piti!"
Kad je Gabi jednom za posjeta Darka Gulina rekla da ima prošek, a ne travaricu, poslao ju je u dućan, jer da će Gulin od prošeka dobiti proliv.
I – ovdje treba stati. Ovaj novinski tekst ne može doživjeti prirodni kraj, jer su i središnja ličnost i knjiga o njemu neiscrpni izvori. Čega? A svačega! Nezamislivih misli, primjedaba, podjebavanja, pravih životnih filozofija, pričica, anegdota. I divnih Arsenovih stihova.

Zato – raziđimo se u miru i čekajmo predstavljanje knjige u Gradskoj knjižnici, za čijim je pokojnim ravnateljem Milivojem Zenićem Arsen Dedić neizmjerno žalio, a sadašnji, Vilijam Lakić, shvatio je o kako se dragocjenu materijalu u Gulinovu rukopisu radi pa je bez krzmanja napravio ovu sjajnu knjigu.