Sveučilišna profesorica, Zadranka Katica Burić Ćenan za vrijeme svog studija muzikologije u Zagrebu, prije više od dvadeset godina, u knjigama povijesti hrvatske glazbe naišla je na jednu jedinu rečenicu o zadarskim glazbenicima i skladateljima 19. stoljeća. Bila su napisana tek dva imena.
Prošlog je vikenda dokazala kako se trudom, kontinuiranim radom i neiscrpnim istraživanjem od jedne rečenice može napisati knjiga od preko 300 stranica! Katica je, naime, nakon četiri godine detektivskog kopanja po brojim hrvatskim i stranim arhivima, predstavila javnosti knjigu pod nazivom "Zadarski slavuji: braća Antonio i Gaetano Pini-Corsi" koja opisuje život i rad dvojice zadarske braće, poznatih opernih pjevača, s kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća,
Antonio je bio jedan od najboljih svjetskih buffo bas-baritona, dok je Gaetano ostvaio zavidnu inozemnu karijeru kao vrhunski tenor. Stoga nije čudo da su njihove karijere obilježili nastupi na najvećim svjetskim pozornicama: milanskoj Scali, londonskom Covent Gardenu, njujorškom Metropolitanu, kao i suradnje s velikim skladateljima, dirigentima i pjevačima poput Giuseppea Verdija, Giacoma Puccinija, Artura Toscaninija, Enrica Carusa…
- Rijetko je tko u Zadru čuo za njih do sada, čak i u našim glazbenim krugovima, zato je objava moje knjige izazvala zanimanje. Drago mi je što su se i mediji uključili jer će nasljeđe braće Pini-Corsi i preko njih nastaviti živjeti. Ipak, moram naglasiti kako je u svijetu situacija drukčija: postoje čak blogovi na kojima se dan danas objavljuju tekstovi, dijele note i zvučni zapisi dvojice braće. Toliko stoljeća nakon i dalje su iznimno cijenjeni – govori Katica kojoj ovo nije prva knjiga o tom posebnom razdoblju zvanom "Fin de siècle".
Naime, ona je koautor monografije "Glazbena baština Zadra u 19. stoljeću", u kojoj je opisala život grada koji je u tom razdoblju bio na najvišem nivou.
- Iako je Zadar bio jedno od najmanjih središta austrijskih pokrajina, u njemu se odvijao vrlo živ politički, gospodarski i kulturni život koji je pratio kulturne tekovine većih europskih središta, ponajprije talijanskih gradova Milana, Padove, Venecije, ali i Beča i Praga. Već do sredine 19. stoljeća Zadar je imao uhodan glazbeni život: uz orkestre Gradske i Vojne glazbe koje su činili većinom strani glazbenici, Zadrani su najčešće slušali kazališni orkestar, ali i orkestar katedrale sv. Stošije. Upravo me iz tog razloga ta jedna rečenica koju sam još na faksu pročitala zaintrigirala i potaknula u meni onaj dalmatinski dišpet da otkrijem više jer sam znala da je Zadar bio puno više od te jedne rečenice – prisjeća se danas Katica koja inače predaje na Sveučilištu u Zadru, na Odjelu za etnologiju i antropologiju.
O braći Pini-Corsi prvi put je čula kada je 2015. godine radila na doktorskoj disertaciji, na zbirci ”Muzikalija”.
- To je jedna vrlo bogata zbirka s notama, i prelistavajući sve te note naišla sam na jednu malu rukopisnu partituru na kojoj je pisalo Antonio Pini-Corsi. Ne znam zašto, ni iz kojeg razloga, ali baš mi je ta partitura zapela za oko, iako ni po čemu nije bila posebnija od drugih. Pretražila sam njegovo ime na internetu i ostala šokirana kad sam vidjela da je riječ o mom sugrađaninu. ”Izbacilo” mi je najpoznatije svjetske enciklopedije glazbe koje sve navode, nažalost kratke, crtice o ”velikom Piniju-Corsiju iz Zadra”. Ne mogu opisati to istraživačko ushićenje koje sam doživjela – prisjeća se Katica koja je ipak odlučila staviti to otkriće na čekanje s obzirom da se morala baviti svojim doktoratom.
Tek tri godine nakon, 2018., posvetila se u potpunosti Antoniju Pini-Corsiju za vrijeme jednog znanstvenog projekta.
- Pisala sam članak o njemu i tek sam tad, sve dublje ulazeći u temu, shvatila da je to toliko jedna velika priča i da tog materijala ima iznimno puno te se o njemu može doslovno napisati knjiga – s osmijehom se prisjeća Katica koja je nakon tog kraćeg članka, svo svoje vrijeme usmjerila u širenje teme o braći Pini-Corsi.
Nedugo nakon, započela je pandemija pa joj se sve pomalo odužilo jer je trebalo često putovati u Italiju i obilaziti brojne arhive, no, tvrdi, ipak je zbog viška vremena mogla puno dublje ući u istraživački dio pred kompjuterom.
- Kopala sam po brojnim digitaliziranim opernim arhivima u Bologni, Venecije, Trsta, Londonu, New Yorku... Što se zaista može usporediti s detektivskim poslom: jedan trag vuče drugome, neka informacije trećemu... Taj trenutak otkrića određene stvari, toliko je zadovoljavajući da vam to ne mogu opisati! Razumiju me najbolje moji kolege koji se bave znanstvenim radom. U jednom trenu imaš prazan papir i tek jedan trag, a već u drugom nemaš mjesta na tom istom papiru za informacije koje si pronašao – govori strastveno ova zaljubljenica u glazbu koja je još kao srednjoškolka vodila katedralni zbor.
Išla je u razred s Ivanom Repušićem, poznatim dirigentom, s Juricom i Marijom Šošom, klaviaturistima, sopranisticom Moranom Batković, Ivom Mustać Klarić, voditeljicom srednjoškolskih zborova....
- Bila je to jako dobra generacija! Naša je razrednica bila poznata glazbenica Marija Adum. Imali smo svoj bend, ali smo svi pjevali i u zboru i išli na natjecanja. Kasnije, kad sam otišla u Zagreb, na faksu sam svirala u jazz sastavu koji je svaki tjedan nastupio u poznatom BB Klubu – govori Katica.
Njeno zanimanje za braću Pini-Corsi raslo je svakom novom otkrivenom informacijom.
Tako je doznala da su Antonio i Gaetano bili učenici u Filharmonijskom društvu koje je 1856. godine osnovalo nekoliko zadarskih zaljubljenika u glazbu i glazbenih amatera. Antonio je bio vrlo brzo prepoznat kao izuzetan pjevački talent jer su ga tadašnji mediji oslovljava kao "bebe del publico".
Već s petnaest godina izdvaja se kao vokalni solist, a zanimljivo je i da svira orgulje u crkvi Gospe od zdravlja.
- S 19 godina napušta Zadar te ostvaruje prvi nastup u Teatro Ricci u Cremoni. Njegova prirodna predispozicija za komične uloge sljedećih će ga godina munjevito voditi prema velikim ulogama i važnim, svjetskim premijerama. I talent mlađega brata rano je prepoznat u okvirima Filharmonijskoga društva pa je već sa 16 godina spakirao kovčege za inozemstvo - otkrila je Katica te dodala kako su se i Antonio i Gaetano tijekom dugogodišnje inozemne karijere potpisivali s dvama prezimenima, Pini i Corsi.
- Očevo prezime Pini potječe iz ugledne obitelji iz Skradina koja je još od njihova djeda gravitirala prema Zadru. Prezime Corsi, s majčine strane, potječe iz Verone, a pripada obitelji koja se u talijansku glazbenu prošlost upisala s nekoliko vrsnih pjevačkih imena - pojašnjava te dodaje kako su braća spadala u tadašnju svjetsku opernu kremu.
- Surađivali su s gotovo svim najutjecajnijim pjevačima i dirigentima toga vremena. Antonio, kojega je Verdi nazivao ‘jakim glazbenikom‘, gotovo je cijeli život dijelio pozornicu s malo mlađim Enricom Carusom, ali i brojnim drugim pjevačima. Na mnogim svjetskim pozornicama nastupao je uz Toscaninija i mnoge druge dirigente te ostvario stotinjak glavnih i sporednih uloga. Giacomo Puccini s jednakim je povjerenjem birao obojicu, i to za nekoliko opernih premijera, dok poznati Giuseppe Verdi u jednom pismu navodi da nitko ne može izvesti ulogu Forda tako dobro kao Pini-Corsi. Nakon izvrsnoga nastupa u Rigolettu, Verdi se pobrinuo da Antonio dobije bolju priliku: angažman u njegovoj posljednjoj operi – ističe Katica.
Istaknula je kako je Antonio bio u bliskim profesionalnim, ali i prijateljskim odnosima s jednim od najvećih opernih tenora svih vremena, Carusom.
- Jedan od prvih audiozapisa u povijesti bila je Antonijeva skladba ”Tu non mi vuoi più ben”, koja je tom 29-godišnjaku donijela nevjerojatnu slavu na engleskome govornom području. I ne samo to, zahvaljujući Carusu, Antonijeva skladba uskoro se našla na brojnim kompilacijama te tako postala popularna. Antonija inače povjesničari glazbe smatraju najboljim i najomiljenijim buffo bas-baritonom – objašnjava autorica.
Gaetanova karijera je pak trajala gotovo šest desetljeća, a zbog prilagodljivosti ulogama bio je tražen i cijenjen među skladateljima, dirigentima, impresarijima, ali i publikom.
- U moru različitih dirigenata pod čijom je palicom pjevao izdvaja se Arturo Toscanini. Dosta je surađivao i s Puccinijem te je u svjetskim opernim memoarima ostao zapamćen kao prvi Goro na svjetskoj premijeri opere Madam Butterfly. Zanimljivo je da su Antonio i Gaetano tijekom života često dolazili u Zadar gdje su redovito priređivali koncerte u suradnji sa Zadarskom filharmonijom i drugim zadarskim glazbenicima koji su, baš poput njih, ostvarili iznimne svjetske karijere. Svoj grad nisu zaboravili ni na vrhuncu slave... – istaknula je Katica zaključivši kako je baš sad pravo vrijeme da im se grad oduži prigodnim programom posvećenom ovoj posebnoj, talentiranoj braći.