Jedan dan u životu grada, koji se dogodio 12. lipnja 1950. godine, i nikada se više neće ponoviti.
Sve je uobičajeno. Brodovi, razni tereti i ljudi različitih sudbina, gotovo svakodnevno stanje na mulu Krka. Ruka skrivenog fotografa ih je uhvatila u jednom kadru, a da toga nisu bili niti svjesni.
Dokumentarna vrijednost ove crno-bijele fotografije tim je veća, na njoj ništa nije namješteno, a danas, osim prirode i samog mula Krka ništa nije isto. Pomalo je iščezlo ili se potpuno promijenilo.
Parobrod „Pelješac“ privezan uz mulo Krka privukao je pozornost, iskrcaju se i ukrcaju tereti, a danas „Pelješac“ kao da je živ na slici, izgleda možda ljepšim, nego što je bio dok je plovio.
Taman se započelo s demontažom drvene pozornice. Ona je desetak dana ranije bila omotana crnom tkaninom, a na njoj je bio izložen lijes s posmrtnim ostacima Rade Končara.
U neposrednoj blizini je mala biljetarnica u kojoj su se prodavale brodske karte. I ona je to prigodom bila omotana crnom tkaninom.
Naime, Konačarevi posmrtni ostaci su ekshumirani iz groblja na Raskrižju i uz tadašnje najveće državne počasti prenesene na zagrebački Mirogoj. O tom događaju je „Slobodna Dalmacija“ pisala čak na prve tri stranice. Tek je prošlo pet godina od kraja rata…
Vlakom se moglo sve do mula Krka. Vidi se vagon za tekući teret, kante za gorivo i ništa nije moglo bez otočkih žena koje su čekale svoju prugu za vratit se svom škoju.
Asfalta još nije bilo niti u tragovima, sve je puno prašine koju donese ljetna vrućina…
Poetika jednog kadra, u kojem je sve tako svakodnevno kada je snimak nastao, a danas kao da fotografija nudi više od toga. Zove da se poput vremeplova neprimjetno ušetaš na mulo Krka, primiš cimu sa „Pelješca“ …