Minula su vremena kada se nakit "s patinom" i elementima tradicionalnog smatrao staromodnim i primjerenim tek vremešnim gospođama koje nostalgija veže uz prstenje ili rećine njihove mladosti, uz broševe koje su još kao djevojke nosile na štirkanim košuljama ili uz jednostavne okrugle zlatne narukvice što su ih dobile od kuma na krizmi.
Sve češće se mlade dame danas diče upravo takvim nakitom, sačuvanim još od svojih baka, pa i prabaka po škafetinima i kutijama. Nerijetko ga obnavljaju tražeći da mu se dodaju neki novi detalji. Jer zlato i srebro su neprolazna vrijednost i zato ih je oduvijek bilo časno darivati kod svih važnih životnih događaja za uspomenu i dugo sjećanje. Daleko od toga da novo doba nije nametnulo neke drukčije standarde i kod darivanja, pa se rijetko koji tinejdžer neće više obradovati, na primjer, kakvom laptopu ili mobitelu nego "običnom" zlatnom lančiću.
No, oduvijek je bilo onih koji će se pomodarstvu oduprijeti tradicijom.
Zahvaljujući takvima već više od pet desetljeća traje i opstaje u Šibeniku, pronalazeći stalnu inspiraciju u šibenskom naslijeđu, Zlatarna Simon Čivljak, čiji se vlasnik Ljazer Čivljak, poznati ovdašnji obrtnik, više puta okitio prestižnim priznanjima za svoj predani rad. Prije nekoliko godina dobio je, tako, Plaketu Zlatne ruke Hrvatske obrtničke komore, što se dodjeljuje samo najzaslužnijim obrtnicima, koji su svojom aktivnošću i suradnjom s Hrvatskom obrtničkom komorom dali izniman doprinos razvoju obrta i obrtničkih institucija.
Kutija za nakit
Uvijek skromni i samozatajni pripadnik četvrte generacije čuvene zlatarske obitelji, prema zamisli svoje sugrađanke, dizajnerice Franke Baranović, izradio je i kutiju za nakit u obliku šibenskog botuna, koju je Hrvatska turistička zajednica 2007. godine proglasila najoriginalnijim hrvatskim suvenirom.
Prethodno je nagrađen i na lokalnoj razini. No, na tome nije stao. U njegovoj se minijaturnoj radnji uvijek radi na nečemu novom. Prate se trendovi i krote u mrežu baštine, zaogrću u šibensko ruho. Zato se Ljazera Čivljaka, iako mu Šibenik nije rodni grad, ne može nikako drukčije doživjeti nego kao istinskog Šibenčanina. Izabrali smo ga za sugovornika na temu novitada oko gradskih suvenira, no nismo se previše začudili što se ta tema "razgranala" u svim smjerovima i "zapasala" cijeli spektar drugih zanimljivosti. Jer kad netko u svom poslu traje gotovo pet i pol desetljeća, od djetinjih dana, onda je to za očekivati.
Naušnice, prstenje, igle za kravate, broševi, ogrlice... poprimili su u Ljazerovoj radionici oblik botuna koji je nekoć bio neizostavni dio muške narodne nošnje i može se kazati da su, kada je riječ o nakitu, bili među prvim općeprihvaćenim simbolima Šibenika. Ipak, ako se o suvenirima govori u najužem smislu riječi, onda Čivljakov prvi suvenir nije bio botun.
– Ova radnja je otvorena 1965. godine. Vodio ju je moj otac i tada suveniri, zapravo, nisu ni postojali. Njihova pojava i prezentacija datira otprije 20-ak godina, u vrijeme kad sam preuzeo radnju. Počeo sam s bagatinom tako što sam jedan takav novčić koji se, inače, kao platežno sredstvo u Šibeniku kovao u bakru i mesingu u doba Mletačke Republike, a u Šibeniku kao vlastiti novac koristio dvjesta godina, stalno promatrao iznad šanka obližnjeg kafića. I kafić se zove "Bagatin", a kako u njega odlazim godinama, više mi je kao svojevrsna kancelarija. Morat ću, često puta sam govorio, napraviti od bagatina suvenir.
Onda bih se zauzeo nekim drugim poslom, pa sam to svoje obećanje stalno odgađao za neko drugo vrijeme, zbog čega bi se žena i prijatelji znali našaliti: "Ti samo pričaš, a ništa ne radiš." Konačno sam jednog dana uspio. Napravio sam bagatin. Malo sam ga povećao u odnosu na original i odlučio ga raditi u srebru. Osmislio sam prikladnu kutiju i sve je to skupa prilično solidno ispalo. Tako sam praktički počeo sa suvenirima...
Rećine po uzoru na šibenske botune izrađivao sam puno ranije, a oni su se postupno i sami nametnuli kao suveniri jer su originalni i autentični. Nekoliko godina poslije na nakit sam krenuo izvlačiti karakteristične boule s tradicionalne šibenske kape. Pravio sam privjeske, naušnice, narukvice, čak i držače za salvete s tim uzorkom. Bilo je tu masu proizvoda. Znate, neki put vam dođe i mušterija pa vam dade neku ideju ili vas natjera da razmišljate. Jedanput je, tako, u radnju ušla jedna gospođa. Kaže: "Treba mi neki poklon za krštenje ili krizmu" – ne mogu se sjetiti koja je točno prigoda bila – "ali neću lanac, neću narukvicu jer dite znade dobiti po dva-tri ista primjerka. Nešto bi drugo.
"U tom slučaju, rekao sam joj, jedino mogu napraviti nešto originalno – recimo anđela, pa da bude kao slika, to neće sigurno dobiti ni od koga ako je unikat. Ona je pristala i ja sam to napravio. Ispalo je baš lipo – prisjetio se Ljazer.
Suvenir grada
Otprilike u to vrijeme gradska Turistička zajednica raspisala je natječaj za suvenir grada. Stjecajem okolnosti dogodilo se da se i Čivljak aktivirao, i to na zamolbu svoje dugogodišnje mušterije.
– Jednog dana ušla mi je u radnju pokojna Neva Baranović, majka naše dizajnerice Franke. "Ma čuj", kazala mi je, "molim te pomozi mojoj kćeri. Namjerava se javiti na natječaj i dizajnirala je kutiju za nakit u obliku šibenskog botuna i dala je da joj je izrade u Splitu od plastike, pa nije ispalo kako triba. Napravili su onda od nekog drugog materijala, pa opet nije valjalo jer je predmet bio čudnog oblika, neodoljivo je podsjećao na nekakvu bombu."
"Gledajte, gospođo", odgovorio sam joj. "Ja se mogu potruditi i napraviti taj predmet po njezinoj želji, ali to ne može biti bakar ili plastika. Mogu napraviti od zlata ili srebra, a kako je većih dimenzija i s obzirom da će ispasti teško, bit će i skup." Ona se, međutim, složila. I tako smo kasnije dobili i "Plavi cvijet" i nagradu HTZ-a, a kutiju za nakit u filigranu naručile su i neke mušterije koje su, inače, bile oduševljene i slikama sa srebrnim motivima.
O visokoj kvaliteti djela Ljazerovih ruku govori i podatak da je upravo u njegovoj maloj radnji u šibenskoj staroj gradskoj jezgri, u povodu posjeta pape Benedikta XVI. Hrvatskoj 2011. godine, izrađena slika Blažene Djevice Marije s papinskim grbom, dar Svetom Ocu. Tradicijskim šibenskim nakitom, Čivljakovim radom, za posjeta Šibeniku darivani su i norveški kralj i kraljica. Grad Šibenik je procijenio da je to upravo idealan dar visokim gostima. Čivljakov rad je bio zapažen i na izložbi Art Deco u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu 2011. godine, kada je za tu prigodu izradio srebrnog anđela inspiriran vitrajem iz 30-ih godina prošlog stoljeća.
– Nekako se sve to nadovezalo. I nekolicini naših biskupa napravio sam sličan rad kao i Svetom Ocu, samo s njihovim grbovima. Sjećam se da sam ga poslao mons. dr. Petru Paliću, hvarskom biskupu, jednom pomoćnom zagrebačkom biskupu... Izradio sam i krunu za kip Gospe Vrpoljačke, a krunu sam nedavno radio i za jednu crkvu između Sinja i Splita, ne znam vam reći kako se zove jer, znate kako je, dođe fratar ode i kaže: "Ja sam dozna da si ti nešto radija. Oćeš li moći meni napravit." I kako ću onda reći – neću?!
Moj rad je i velika i mala kruna Gospe i Isusa u crkvi Gospe Vanka Grada. Krunu za kip Gospe i Isusa na Visovcu radila je i naša akademska kiparica Sara Lovrić Caparin, pa sam po njezinoj zamisli malo pomogao oko krune dodajući drago kamenje. Bilo je toga još, triba se sitit... Velike stvari su mi uvijek izazov jer su mi manje stvari ili nekakvi popravci nakita odavno rutina, kao što je nekoj domaćici rutina da skuva ručak. Te velike stvari čovik ne može raditi odjedanput, ne može ih napraviti brzo, treba se igrati i razmišljati i u tome je čar... Nakit inspiriran skulpturom svete Magdalene
U jednoj takvoj igri i razmišljanju nastao je, dodaje Ljazer, i nakit inspiriran skulpturom svete Magdalene iz XIV. stoljeća, koja je bila uzidana u pročelje crkve sv. Magdalene u Mandalini. Kako je crkva potpuno uništena u požaru 1939. godine, skulptura je prenesena u Muzej grada Šibenika i postala je dijelom stalnog postava ustanove.
– Znao bih posjetiti Muzej i razgledati postav, posebno nakit i jedne prilike, u razgovoru sa Željkom Krnčevićem, ravnateljem Muzeja, spomenuli smo se i skulpture Magdalene koja mi je i prije, onako trodimenzionalna, bila vrlo zanimljiva.
"Čuj", rekao mi je, "zašto ne bismo probali napraviti nakit po toj skulpturi." Tako je on praktički bio inicijator za privjeske u tri veličine koji su kasnije nastali, tako i naušnice i drugi nakit. Želio sam da budu što identičniji, nisam htio previše preinaka. Ruke i lice nije bilo teško izraditi, ali je Magdalenina kosa, sve one rige i utori, bila prilično zahtjevna. Ona praktički ima lice, ruke i kosu. Vjerujem, iako to ne mogu tvrditi sa stopostotnom sigurnošću jer nemam dokaza, jedinstven primjerak jednog lika svetice prikazane na takav način. Ne može biti originalnija ideja. I zbog toga je to bilo još veći izazov.
I ROZETA ĆE DOĆI NA RED
Znate šta, ima nekih stvari koje vam padnu na pamet, ali ne možete ih napraviti odmah. A godinama razmišljate o detaljima... Na primjer, ona rozeta, godinama je gledam i na katedrali sv. Jakova i na slikama. Doći će, valjda, jednog dana na red. Inače sam radio jedan model katedrale za Muzej Civitas Sacra, ali na specifičan način, gledanu samo s prednje strane.
Postoje još dva modela – jedan na kojemu je katedrala dijelom gledana bočno, pa na privjesku stoji malo ukoso, i drugi na kojemu je katedrala vodoravna, pa kako se kome sviđa, može i izabrati.
Uvik ima nekih stvari koje vam se vrte u glavi – vidite ih, uočite... Samo, prođe određeni broj ili mjeseci ili godina dok se ne uhvatite u koštac s tim.
MI NA FIGURINU
Na modnoj reviji šibenskih obrtnika "Figurin" bili su predstavljeni veliki komadi našeg nakita, i to ciljano jer ih se drukčije ne bi moglo uočiti. Općenito smatram da bi "Figurin" mogao biti idealan događaj i za promoviranje najboljih šibenskih suvenira. Ne bi za to trebala nekakva posebna promocija.
TRADICIONALNI NAKIT KAO DAR IZVAN HRVATSKE
– Ljudi se vraćaju tradicionalnom nakitu i kad su u pitanju pokloni izvan Hrvatske. Dosta je ljudi kupovalo predmete koji su onda poslani u Australiju, Ameriku, širom svijeta. Tradicija je uvijek u modi. Kad u Ameriku stigne tradicionalni nakit, takvog nakita tamo nema jer ga nitko nema interesa proizvoditi...
Izradio sam, na primjer, držače za salvete s motivima šibenskih boula, dva primjera su otišla u Ameriku za vjenčani poklon. Povratne informacije su da je to mladencima bio među najboljim poklonima. Kao što je drago toj osobi koja poklanja, tako je i meni drago da je ispalo tako kako su očekivali.
PRIČA PRODAJE NAKIT
– Obrt kao takav se svakim danom sve više gubi i topi, ali mi koji smo još uvijek aktivni trudimo se koliko možemo. Ne može se ništa napraviti na silu jer imate mali milijun stvari koje morate odraditi. Danas se s turistima susrećemo jako malo. Meni, na primjer, turisti ne dolaze jer je način prezentacije manjkav. Turistički vodiči nemaju nas na svojoj uobičajenoj ruti, a prodaja našeg nakita u suvenirnicama po gradu ovisi, prije svega, o znanju i umješnosti zaposlenica i zaposlenika.
Ako oni ispričaju priču koja je vezana uz svaki komad nakita, onda ga stranac kupuje kao suvenir. Ako priča izostane, nema ni prodaje. Volio bih kada bi se svake godine, ili makar svake druge, birao najbolji gradski suvenir i nagrađivao na drugačiji način od dosadašnjega. Dovoljno bi bilo da nagrađeni suveniri budu izloženi na svim važnijim turističkim manifestacijama i da ih čelnici Grada i Županije favoriziraju kao poklon svojim gostima ili poslovnim partnerima.
To bi nam bila veća nagrada nego novčana. Ne možemo sve gledati kroz financijsku pomoć, ne može bez toga, istina, ali bi se potaklo ljude da rade i stvaraju. Nije poanta u tome da, konkretno, radim šibenski botun sto godina. Nije loše, ali zašto me se ne bi natiralo da pored šibenskog botuna napravim i druge suvenire?!