Poznato je kako je šibensko-drniška „crljena“ kapa postala narančastom. Opisao je to u nebrojeno navrata dr. Jadran Kale, kustos etnolog u šibenskom muzeju.
Presudio je slučaj, jer Đuro Matavulj, koji je proizvodnju „kape Šibenkinje“ industrijalizirao i omasovio zasnivajući lanac kooperantica među šibenskim ženama u jednom navratu kod trgovca na veliko u Trstu nije pronašao crvenu čoju, nego je bio prinuđen kupiti narančastu. Ostalo je povijest, sve do danas, kada su i šibenski gradski autobusi narančasti. Tako se boja s kape prelila na sve drugo od reprezentativne važnosti za Šibenik, postajući zaštitnom, brend bojom grada.
- I ode na Miljevcima, i u Drnišu, kapa je oduvik bila crljena. Čoja se pituravala s ciklom i tako se dobivala crvena boja. S vrimenom se prihvatila narančasta, kao i u Šibeniku, a sada međutim, nema narančaste čoje. Prevrnila sam cilu Hrvatsku i Sloveniju tražeći je, ali ništa. To je talijanska čoja, bila je najbolja i pitanje je ‘oće li je uopće više biti! – priča mi Dubravka Vlaić, krojačica i tkalja iz tkalačke zadruge na Miljevcima čiji je voditelj njezin muž Milenko. Povod našem susretu je 20. obljetnica KUD-a „Miljevci“ i izložba nošnji toga kraja iz fundusa društva postavljena u prostoru do fratarske kuće u Drinovcima.
Dio tih nošnja je izradila tkalačka zadruga i reklo bi se, na prvi pogled, kako se ništa nije promijenilo od Matavuljeva vremena prije stoljeća i po do danas. Zanemarimo li činjenicu da je tada postojalo tržište od tisuća i tisuća glava kojima je narodna kapa bila jedino što bi nosili, s nestašicom „crljene“ čoje ili pana, kako kažemo u Šibeniku, Matavulj se izborio tako da je nametnuo novu modu. Kako će se razriješiti ova recentna nestašica u vremenu kada je narodna nošnja već odavno postala folklor, s točno proučenim i propisanim elementima? A u Zagori više nema naroda koji bi ciklu sijao, kamo li je koristio za crljenu boju?
-Je li moguće da Kinezi ne izrađuju narančastu čoju? – pitam. Dubravka odgovara potvrdno, no kineska čoja dolazi s velikim nedostatkom. Ima je na izbor, ali je s elastinom, što su nam dobavljači prešutjeli, prevarivši naručitelje i nas. A od takvog materijala, pripijenog uz tijelo ne može se izrađivati narodna nošnja. Tada bi folkloraši koji je danas jedino nose, izgledali kao u ronilačkim odijelima, kiselo smo se nasmijali zamišljajući taj otužni prizor.
Tako smo, mic po mic, došli i do drugog povoda s kojim vrijedi Dubravku Vlaić izabrati za sugovornicu. Zajedno još s petero članova tkalačke zadruge, oni su rijetki preostali izrađivači narodnih nošnja na širem dalmatinskom prostoru. Dubravka je inače, rodom „od Sarajeva“, iz Vogošća, a u Knin je došla zajedno s roditeljima spašavajući živu glavu iz užasa rata u BiH. Udala se za Miljevčanina, žive u Vlaićima s četvoricom sinova i ne daju se nikud s Miljevaca. Po govoru, za Dubravku se nikad ne bi reklo da nije iz toga kraja.
- Jako volim ovaj posao. U mojoj kući i cilom kraju djevojčice su oduvik učile pletenje, vezenje, šivanje, pa i tkanje. Sva su ta znanja potribna da bi se nošnja izradila i mi u tkalačkoj zadruzi sve to radimo. Malo nas je preostalo međutim. Bila je jedna gospođa u Otočcu, ali se povukla iz posla, tako da mi sada surađujemo s folklornim društvima s prostora Zadra, Šibenika, Knina, Drniša, te Splita. To su tri županije, praktički cijela Dalmacija. Folklorna društva nastavlja, uglavnom obnavljaju svoje funduse nošnja, dopunjuju ih ne s velikim brojem kompleta, a nove se udruge, ruku na srce, baš i ne osnivaju – ističe Dubravka.
- Ustreba li, mi stupamo vunu, sami izrađujemo sukno i tkamo određene elemente narodnih nošnji. Čoja je s druge strane, industrijski proizvod i na to ničim ne možemo utjecati. U davnini su seoske žene same sve izrađivale, više ili manje vješto. Tkale su čak i pamučno platno, što se još uvik zadržalo u Slavoniji – veli, dodajući da su u zadruzi osuđeni na sve lošiji pamuk u nabavi, te više ne primaju materijal od naručitelja. Zadnji put dogodilo se da se platno, lancun, za vezene košulje nije skupilo pet posto, koliko je uobičajeno i bilo je istaknuto na deklaraciji, nego 25 posto. I onda imate upropašteni rad i novac. Zato materijal sami nabavljamo, budući da godišnje teško da možemo napraviti više od 30-ak nošnja. Nekako odolijevamo, imamo na vlastitim zalihama još dobrog materijala, no što dalje, s obzirom na nesigurnu opskrbu!? To je pitanje koje u stopu prati rad te osamljene tkalačke zadruge.
Jer, kaže Dubravka, stariji koji znaju tkati više ne mogu, a mlađe baš i ne zanima. Njena zadruga skup je rijetkih preostalih stručnjaka koji vladaju s davnim vještinama bez kojih prije ni jedna seoska kuća nije opstajala. A uče i dalje.
Tako ovo vrijeme nikad jeftinijeg i ne osobito kvalitetnog tekstila kojim pretrpavamo ormare kao nezasitni potrošači, u kontekstu priče o tkalačkoj zadruzi s Miljevaca baca snop svjetla na vrijednost ručnog rada i vrijeme kada su se odjevni i drugi predmeti narodnoga rukotvorstva nasljeđivali.
Dok nam pokazuje predmete izložene povodom 20. obljetnice KUD-a Miljevci Dubravka Vlaić pojašnjava da za jednu nošnju treba mjesec, mjesec i po dana; rade sve, kompletnu tradicijsku odjeću dinarskog i bukovačkog kraja, a i one od finijih materijala karakteristične za primorski dio Dalmacije.
U subotu, 15. lipnja, održat će se Miljevačke užance i Dubravki je jako važno da nastupe domaćih folkloraša i njihovih gostiju vidi što više najmlađih Miljevčana, osmoškolaca. Nošnja je dugo, dugo, bila snažan simbol lokalnog identiteta, a najmlađi nažalost, veli Dubravka, nemaju interesa za folklor niti poznaju elemente nošnje. Zato bi voljela da ih što više posjeti „Užance“, da im se probudi želja za tradicijom kraja iz kojega su.
KUD je iz svih sedam miljevačkih sela okuplja 20-ero mladih, a predsjednica, Danira Skelin održala je niz predavanja o folkloru i nošnjama, no odaziv je slab – govori Dubravka. Djeca ne znaju što je to sukno i jasno je zašto, kada im o tome više nitko ne govori, a i općenito je malo stanovnika na Miljevcima. Dubravkin najmlađi sin kazao joj je jednom da među djecom kruži mišljenje da su folklor i nošnja „nešto seljačko“, no drugdje nije baš tako. naročito u većim naseljima, gdje folklorne grupe vrve od djece.
-Idem okolo s poslom i svugdje je bolje nego u demografski poharanoj Zagori - govori Dubravka. Miljevci su smatra, specifični. Najviše zato što su pod okupacijom u Domovinskom ratu bili spaljeni, prognani i poharani.
-Kada su se ljudi vraćali, sigurno im je najmanje na pameti bilo nabavljati nošnje. Ono što je preostalo u kućama, nisu sobom nosili u progonstvo i tako se naprosto izgubila veza s tim dijelom tradicije. Njen muž primjerice, rođen je 1971. godine i zadnji je naraštaj koji je osnovnu školu pohađao u dva razreda, njih ukupno 50.
-Nije to bilo baš toliko davno, a danas je u ciloj osmoljetki toliko učenika. A ni selo više nije što je bilo, teško je čuti i pivca. Živi se kao u kakvom mirnom gradskom predgrađu, prije nego na selu, pa možda i ne čudi da je folklor djeci neprivlačan. Bit će bolje! - zaključila je na kraju. S obzirom na to da su ona i muž odlučili s četvero sinova od kojih su trojica zaposlena ostati u Vlaićima, valjda i ne može drugačije razmišljati, objasnila je.
Imali su i oni kriznih trenutaka kada su razmišljali o odlasku, no uvijek je prevagnulo ono da im drugdje neće biti toliko dobro. Nije joj jasno zašto ljudi odlaze s Miljevaca i sa sela općenito, a Drniš i Šibenik su im na dohvat ruke u vlastitim, nikad boljim autima? A onda, kada otiđu, uređuju kuće da bi se u njih došli odmarati. Znači li to da čeznu za ovim?
-Nisam na to dobila baš puno racionalnih odgovora, da ne govorim o odlascima iz Hrvatske tamo gdje ćeš biti stranac. – razmišlja žena koja je prije više od 30 godina ostala bez doma u teškim okolnostima. Bez doma u koji se iz niza, opet teških razloga ne može vratiti i treba joj vjerovati. Nije isključeno da sve to o čemu Dubravka postavlja pitanja bez odgovora nije usko povezano s kineskom čojom - u kojoj je elastin!
Novac stigne kad ga nećeš!
S četvoricom malenih sinova na Miljevcima, Dubravka Vlaić teško je odolijevala obvezama na radnom mjestu domaćice kongresne dvorane jednog hotelskog kompleksa u šibenskom priobalju. Na Dubravkinu zamolbu ne navodimo imena aktera niti naziv hotelske kuće. Važna je anegdota o tome kako je ona na zaobilazni način htjela dati otkaz, no to joj nije pošlo za rukom.
-Vlasniku sam rekla da moja plaća nije dovoljno velika motivacija da mi djeca budu u Miljevcima bez matere. Pitao me koliko bih željela, rekla sam mu da on to ne može platiti i ispalila iznos.
- Koliko i direktorova! - rekla sam, zadovoljna što ćemo se tu razići, jer mi on, pomislila sam, sigurno neće dati dvostruko više nego što sam imala. Tada je direktor imao 13 tisuća kuna i na to je gazda otišao k njemu te mu naložio neka mi pripremi aneks ugovora o radu na taj iznos. I što sam mogla, potpisala sam, znajući da sam tek sad gotova i da ne mogu natrag! - smije se Dubravka. I jesam, bila sam gotova, makar s dvostruko više novca. Još godinu dana sam izdržala dok nisam dala otkaz, jasno i glasno. Rastali smo se u prijateljstvu i danas se rado čujem sa svim ljudima s kojima sam radila.
Eto, budi jasan. U protivnome ćeš dobiti više novca, makar nisi htio.
