Ako neki mladi šibenski treneri misle da vrijede, a da im šibenski klubovi ne pružaju šansu, neka poput mene krenu u svijet. Brzo će i lako doznati jesu li realni kad o sebi imaju visoko mišljenje. Tim riječima se prije desetak godina oglasio svjetski priznati košarkaški trener Neven Spahija, koji se s Baldekina otisnuo u nepoznato sa samo dvadeset i "nešto" godina.
Tu Spahijinu misao slijedili su puno više njegovi kolege u košarci i vaterpolu (Brajković, Matov, Šarin, Kalpić, Tucak, Gulin…) nego treneri u nogometu. Samo je ambiciozni Armando Marenci od relativno mladih šibenskih nogometnih učitelja krenuo hrabrije trbuhom za (nogometnim) kruhom. Ono "relativno" ima puno značenje, jer je i Armando zakoračio u šesto desetljeće života.
Pokriva ga rezultat
Ruku na srce, ambicije šibenskih nogometnih trenera, nisu na pravi način podržane na Šubićevcu. Čelni ljudi šibenskog nogometnog (prvo)ligaša oduvijek su imali puno više povjerenja u furešte nego u domaće stručnjake. Uostalom, Zoran Slavica je ne tako davno dobio "nogu" (čitaj: prihvaćena mu je ishitrena ostavka) na Šubićevcu poslije samo dva kola!
Među šibenske trenere bez puno premišljanja ubrajam i Anela Karabega. Mostarca, koji već desetljećima živi na šibenskoj adresi, a za čije se "vladavine" (op.p. dobio je kratku epizodu poslije odlaska Ivana Pudara u Poljud) na Šubićevcu igrao dopadljiv i rezultatski uspješan nogomet. Neovisno od toga što je prihvatio momčad koju su u međuvremenu napustile dvije glavne zvijezde - Ante Rukavina i Gordon Schildenfeld.
"Razumijem neke primjedbe na rad i igru trenera Borimira Perkovića, ali rezultat puno toga pokriva". Tako je poslije nesretnog poraza u Bijelom Brdu i lavine kritika na izravan i korektan način ustao Karabeg u obranu kolege Perkovića.
A kao da je Lučko donijelo više svjetlosti na Šubićevac. Ne samo zbog visoke pobjede od 3:0 kojom su Šibenčani izbili na prvo mjesto, već i više zbog agresivnijeg i suvremenog pristupa nogometnoj igri. Šibenska igra, doduše, nije tekla u mlazovima, ali su dobra pojedinačna izdanja i neki vrhunski potezi dali naslutiti da bi sutra moglo biti još bolje. Tu posebno mislimo na "tradicionalno" važne pogotke Josipa Maleša, razigranost mladog Marka Bulata, te uvjerljivu manifestaciju nogometne zrelosti Borisa Pandže.
Ako, pak, slijedimo Karabegovu tezu "da rezultat sve pokriva" nije na odmet konstatirati činjenicu kako Šibenčane tek čekaju najteži okršaji (Varaždin, te mlade momčadi Dinama i Hajduka).
Što kaže statistika?
Vrijedno je spomenuti i dva važna statistička podatka. Prvi, što govori da su u osam kola Šibenčani pet puta igrali kao domaćini, a triput gostovali. Petnaest osvojenih bodova je kao da smo sve kući pobijedili, a sve na strani izgubili. Ako s takvim učinkom možeš sjesti na prvo mjesto, onda je jasno da konkurencija za prvoligaški povratak nije tako strašna.
Drugi podatak sugerira da trener Borimir Perković i nema posebnog razloga da grinta na braću Bulat glede željenih pojačanja. Za njegove "vladavine"akvizicije nisu rijetkost na Šubićevcu. Dovedena je cijela momčad: Labrović (Rogić) - Blaić, Pandža, Barišić, Kendeš - Španja, Alispahić, Kukec - Princ, Antunović, Okechukwu (Brekalo).