Tko se u nas brine o čoviku radniku, seljaku, onom koji niti gleda niti traži od nikoga ništa, ne gleda ko će mu šta dati, nego se uzda samo u svoj rad i trud, vridan je i poduzetan? Gleda gori u nebo, nada se kiši i moli da ga zaobiđe krupa, a doli zgrbljen i ponizan prema zemlji, nada se da će sime što ga je posijao, rasti i donijeti ploda, kao rezultat njegova rada i truda. A onomen koji viruje i kao znak božjeg blagoslova. Malo ko i niko.
A socijaldemokratskih i seljačkih stranaka na tone, pučkih isto tako, narodnih, demokršćanskih, svakakvih. Na političkom tržištu nema čega nema. I sve se to puši od njihove verbalne skrbi za malog čovika, seljaka, za hrvatsku poljoprivredu, obiteljska poljoprivredna gospodarstva, za naša plodna polja i žitnice iz kojih odlaze mladi i njihove obitelji, trbuhom za kruhom, da se više nikad ne vrate.
Sadilo se leva - leva
Eto, ovih se dana u Kistanjama od uzgajivača smilja čuje kako je ovaj biznis koji je cvjetao zadnjih godina došao na inkanat. Cijena smilju pala je pet ili šest puta, s dvadeset i nešto na pet kuna po kilogramu. Je li to samo njihov problem ili bi to trebao biti i naš zajednički problem, države? Šta ima tamo, osim tog smilja, koje druge organizirane gospodarske aktivnosti ili uzgoja? Malo čega.
A smilja - čak tri milijuna komada. Ako je trošak sadnice i sadnje dvije kune, onda je u to potrošeno - odnosno uloženo - šest milijuna kuna. Samo u Kistanjama. A di je ostatak županije? Sadilo se smilje leva - leva, ljudi su krčili stare njive, šikare, iznajmljivali tuđe, kupovali freze, traktore. Dakle, uloženi su u taj biznis - za koji se govorilo kako ga ni Kina ne može ugroziti - deseci milijuna kuna u Šibensko - kninskoj županiji, ne računajući, znoj, rad i trud. A sada, kada je sve to propalo, kada se ispuhao balon od sapunice, kao što se to redovito u takvim prigodama događa, sada se svi prave kao da se ništa nije dogodilo.
Općine, gradovi, županije, država - A šta mi imamo s tim? Sami pali, sami se ubili. A ko in je govorija da sade? Mi nismo! Nisu se nikom javljali ni kad im je smilje bilo 25, pa šta bi i sada kada in je pet kuna. Tržište, rizik posla...
Populisti? A koga briga?
Nisu naši bidni poljoprivrednici zavrijedili niti ono što je svima onima koji su dizali kredite u "švicarcima" pisalo sitnim slovima – da je tečaj podložan promjenama - i na što su upozoravali - rijetki, ali ipak - bankarski stručnjaci. Da je švicarski franak rizična valuta. I da može otići gore sto posto. Političari su se i onda ponašali kao danas za smilje, za koje nitko nije govorio da može pasti na pet kuna. To je tržište, govorili su. "Što mi imamo s tim. Tko je tjerao dužnike da se zadužuju? Mi nismo."
Sve dok dužnici nisu osnovali udrugu "Franak", pa se udruga pretopila u politički pokret, u Živi zid, čiji je rast zabrinuo Milanovića koji je, tek onda kada je bio stisnut uza zid, kada je vidio da će ostati bez vlasti, zamrznuo tečaj franka i zavikao - "Vlada vodi Hrvatsku a ne banke". No, birači mu to nisu honorirali, ali jesu Goranu Aleksiću, koji je pridonio i uspjehu Živog zida i Mosta, i danas SNAGE, odnosno mrvljenju duopola na hrvatskoj političkoj sceni koji je postao sam sebi svrha.
Populist? Možda i jest, ali je na sudu srušio valutnu klauzulu u kreditima za "švicarce", što bi de facto za sve "frankere" - a 120 tisuća je njih - moglo značiti da su ugovorili besplatne kredite". Odnosno, da su, kroz mogućnost da vrate preplaćeni tečaj, preplaćene kamate, uz pripadajuće zatezne, i oni dočekali svoju "Savka mater, a Tripalo ćaća, daje kredit koji se ne vraća".