Kažu da su Isusove riječi one kako "nitko nije prorok u vlastitu selu". A ko to zna bolje od Vodičana. Kad Oliviero Toscani rastegne metar za metar tri eksplantirana ljudska srca, "bijelo", "crno" i "žuto", kad napravi fotomontažu u kojoj se ljube u usta rimski papa i imam, kad objavi sliku krvave, tek rođene bebe s pupčanom vrpcom... onda je on "veliki umjetnik" koji "provocira" i "tjera" na razmišljanje. "Ne ostavlja ravnodušnim, komentira goruća politička pitanja."
A kad Josip Jole Mateša postavi u vodičkoj crkvi bijeli križ u kojem je urezano pet rupa u obliku srca, a u svakom srcu leži lutka krvavog fetusa probodena čavlom, onda je on "bljak" i "zadrti desničar". "Samouki umjetnik" i "čovjek s pičkom oko vrata" koji je – svojedobno – bio "glavna zvijezda katolibanskog derneka u Splitu". Kako to, kako to? – rekao bi Vojko V.
Dido i Đido
Očekivao bi čovjek da će barem oni koji gorljivo od "zadrtih desničara" brane Olivera Frljića stati u obranu Jolina umjetničkog izričaja. Ali, ne, oni su ga prvi napali! Briga njih za umjetnost! Njima je, očito, bitna politička poruka. Ako se oni s njom slažu, onda je to umjetnost. Ako ne, u pitanju je bolesnik. I kako lijevi, tako i desni. Jednako bijesni. Kao u onoj svojedobnoj Krležinoj dvojbi – ubio me Dido (Kvaternik) ili Đido (Milovan Đilas), koja je razlika? Očito nikakva. Ista je to stvar. Ista netolerancija, mržnja prema drugom i drugačijem. Koji je kriv samo zato što postoji. I što svjedoči to što jest. Ljudi vjernici, kršćani, ne čine se živi, skrušeno mole, najčešće čak i sklopljenih očiju, za život, koji – po njima – počinje od začeća, prolazim pokraj njih svaki dan, a onda po novinama i portalima čitam o "agresivnim moliteljima". Samo zato što ih oni očima ne mogu vidjeti! Što bi tek bilo da je Mateša svoju instalaciju izložio u kakvom drugom, javnom prostoru, a ne u crkvi. Kako bi se tek onda histeriziralo o klerikalizaciji Hrvatske, napadu na "sekularnu državu", tražila odgovornost ravnatelja, (grado)načelnika/ice u čijem je vlasništvu prostor, histeriziralo s ostavkama...
Hrabri don Franjo
No, Matešina instalacija nije legla ni svim vjernicima u Vodicama. Znatan dio njih zbog nje uopće ne ide u crkvu, ni na mise bdjenja ni na ostala euharistijska slavlja, a neće ni ubuduće, kažu nam, sve dok se Jolin križ ne ukloni iz crkve. Na društvenoj mreži grupe "Vodičanke i Vodičani" pokrenuta je i anketa u kojoj se 97 posto anketiranih izjasnilo za uklanjanje križa iz crkve. Razvila se u povodu toga i i živa rasprava na internetu, u kojoj je administratorica grupe Mateja Ivoš javno suprotstavila svoje mišljenje Mateši – Bumbi. I neka je, jer se granice slobode mogu pomicati samo tako da se javno propit(k)ivaju.
A za to je zaslužan i vodički župnik don Franjo Glasnović. Koji nije zabranio Matešin križ iako je znao da će izazvati kontroverze. Nego se hrabro izložio, prepustio se vjernicima – i javnosti – u ruke, uz genijalan komentar novinaru, kolegi Talijašu:
"Ante, ja sam u korizmi, u molitvi i u razmišljanjima. To je sve što ti mogu reći, a to sam rekao i drugima koji su me zvali." Imate svoju glavu, razmišljajte s njom. I snosite odgovornost za to. I razgovarajte međusobno, uvažavajte se, slušajte se. Braća ste i sestre.
Od svećenika koji služi na čast svojoj župi i cijeloj svojoj crkvi i koji je spremnost na dijalog – ali i polemiku – pokazao i dolaskom i aktivnim sudjelovanjem i na ljevičarskom FALIŠ-u nisam ništa manje ni očekivao...