Zašto stečaj šibenskog tekstilca 'Revije' traje 15 godina? Jedan od odgovora mogao bi glasiti – a tko je lud kupiti nešto na dražbi, platiti to po tržišnoj cijeni, dakle pristojno, a da mu sutra kažu da je to ukrao. Ili u najboljem slučaju 'dobio mukti'? Zato što je u dilu s ovim ili onim – stečajnim upraviteljem, HDZ-om, SDP-om, Mostom, ovim ili onim, iz ovog ili onog ministarstva? I to u vrijeme kad takvih ili sličnih nekretnina na tržištu ima koliko god hoćeš, banke – često i same u sanaciji – ih danomice prodaju uz pristojne diskonte.
Nitko ne nudi ništa
Fascinatno je da niti činjenica da nešto ni nakon četrnaest javnih dražbi nešto nije prodano – ej ne četiri, nego četrnaest – ne spriječava nikog da u javnosti izlazi s ocjenom kako je 'na prvi pogled jasno' da 26 tisuća četvornih metara terena, zajedno s 3,5 tisuće kvadrata upravne zgrade, hale i skladište u Bilicama 'vrijedi puno više' nego je bila cijena na zadnjoj javnoj dražbi, nešto više od 12 milijuna kuna. Pa, kako onda nitko nije kupio nešto tako povoljno, nešto što 'vrijedi puno više'? Zar je tako teško shvatiti da nešto vrijedi onoliko za koliko se može prodati na tržištu. Ni više ni manje, nego točno toliko. A po tom istom, lako bi se zaključiti da Revija trenutno vrijedi puno manje od tih 12 i nešto milijuna kuna. Jer, da ne vrijedi, stigla bi barem jedna ponuda, a ovako nije nijedna – nitko nije ponudio ništa. No, tu cijenu – koja je pri prvom vještačenju iznosila čak i 28 milijuna kuna – ne želi nitko skidati. Razumljivo, ponajprije ne bivše radnice koje potražuju na ime svojih odrađenih a neisplaćenih plaća 9,3 milijuna kuna.Potraživale su one i 12 ali oko tri milijuna kuna dobile su kada je prodana stara zgrada tvrtke pokraj hotela Krka. Pa se, jadne, kad su već čekale toliko dugo, sad nadaju da će uspjeti naplatiti i ostatak. A i ministarstvo financija – koje ima fiducijalno pravo na nekretnine - mora se odreći svojih potraživanja od 65 milijuna kuna kako bi one dobile svoj dio kolača. A to ministarstvo financija uporno već godinama ne čini.
Žužul i 'Imostroj'
Razlog bi opet mogao biti jednostavan. Recimo da se država odrekne svojih 65 milijuna kuna potraživanja u ime radnica. I to se proda 'xy' za devet milijuna kuna. I radnice nakon 15 godine dobiju svoje krvavo zarađene novce, a Revija se počne privoditi nekakvoj svrsi. Mislite da bi netko pljeskao onome tko bi takvo nešto potpisao? Ne bi se pljesak ni stišao, a već bi počele kolati priče kako su 'potpisnik' i 'kupac' u dilu, kako da 'jeftino' dođu do vrijedne nekretnine, koja - već je na prvi pogled jasno - 'vrijedi puno više'. I da je razlika završila u džepu potpisnika. A da su radnice Revije koje su to sve stvarale dobile tek siću, i to bez kamata. Ne bi trebalo čekati dugo da se ćakule zavrte po portalima i novinama, a onaj koji se u ime države odrekao 'pustih novaca' živio bi u strahu od promjene vlasti i dana kada će mu državni odvjetnik, USKOK i policija pokucati na vrata, da ga malo priupitaju o 'šteti od 65 milijuna kuna za koliko je oštećen državni proračun'. 'Lipo je manija!' – komentiralo bise na kavi... Tko će voditi računa da je riječ o hipotetskoj, knjigovodstvenoj šteti, novcima kojih ionako nema. Odgovaraćeš ti za njih ko i za prave. Zato, neka Revija stoji tu di i je i ide na dražbu i po petnaesti, šesnaesti put. Nitko ne želi na njoj stradati kao što je stradao Milomir Žužul na Imostroju. Država se odrekla potraživanja, radnicima je isplaćeno 27 milijuna kuna potraživanja, ali drugi najmoćniji čovjek države – prvi do boga Sanadera – morao je podnijeti ostavku. I potonuti u zaborav iz kojeg se nikad nije vratio, iako je poslije dokazano da je cijela afera zapravo bila isfabricirana...