Kobni Henrik drugi

U mojim sentimentalnim sjećanjima žive rukometne utakmice u dvorištu Biskupskog sjemeništa, kad se šibenski Galeb borio sa Splitom za primat u Dalmaciji. Kako zaboraviti parolu na zidu iza donje branke, gdje je pisalo "Galeb prva liga! Vjerni navijači Vlaš i Prole“.

Drugoj generaciji rukometaša Galeba pripadao je i Henrik Plančić, moj, nažalost pokojni, susjed. I bilo mi je silno neugodno što mu nisam mogao pomoći u trenucima, kad me molio da poguram njegova nadarenog unuka, mladog košarkaša.
– Reci im da mu pruže priliku, da ima košarkaškog mota. Zove se Henrik kao ja. Samo mu je prezime Širko – znao mi je preko telefona zavapiti dida Plančić.

Tu priču nedavno je, za vrijeme derbija Šibenik – Zadar aktualizirao košarkaško-navijački "kolegij“ (Danko Radić, Živko Badžim, Joško Šupe, dr. Nikica Živković, Željan Branica). S pitanjem zašto se nadareni Širko godinama šeta od Rijeke do Zadra, od Zadra do Splita, a da nikome nije palo na pamet da ga angažira u njegovom GKK Šibenik!? Među odgovorima, koje smo dobili od (ne)pouzdanih izvora, realnim nam se učinilo objašnjenje da "Širko nije po volji Turaka“.

Sudbina je, međutim, htjela da "građanima“ u derbiju sa Splitom najizravnije i na nevjerojatan način presudi upravo Henrik Širko. Da nas još jednom podsjeti na to koliko je problematičnih pojačanja prodefiliralo Baldekinom, koliko je netalentiranih domaćih momaka dobilo šansu, ali ne i rasni strijelac sjajne sportske figure. Rođeni Šibenčanin, koji je poslije velikog splitskog slavlja, imao dovoljno snage da prizna kako je zakleti Funcut!

U tu priču iste večeri silno se uklopio i Franko Škugor. Kolega Bruno Kovačević nekoliko je puta tijekom TV-prijenosa Hrvatska – Španjolska potencirao da je hrabri šibenski tenisač bio kao 16-godišnjak najbolji na svijetu, ali da mu toliko potrebnu logistiku za proboj u svjetski vrh nije nitko pružio. A nije bio usamljen među nadarenim šibenskim tenisačima tog doba. Slične uspjehe na svjetskoj razini bilježio je i Luka Grubišić. Puno toga, glede potrebne logistike, govori i podatak da je, u svjetskim razmjerima, mali Šibenik u to vrijeme imao četiri kluba, koji su, to jamačno pogađate, djelovali kao četiri roga u tijesnoj vreći.

Bilo bi, dakako, dobro da tužne šibenske sportske priče o nebrizi prema domaćim momcima završavaju s Frankom, Lukom i Henrikom drugim. Kako je neslavan podatak da košarkaški trener Neven Spahija, koji je u svojoj sjajnoj karijeri bio prvak u pet zemalja, te koji je kao prvi od Europljana sjedio na klupi američke All star utakmice Istok – Zapad, nikad nije dobio ni najmanju šansu na svom Baldekinu!?

Makar, iz nekih svojih razloga, prelamam staru dvojbu puknuti ili reći, kako zaboraviti epizodu iz ne tako davne šibenske nogometne prošlosti!? U zimskom sam razdoblju sugerirao ondašnjem direktoru kluba da, prije svih, glede mogućih pojačanja razgovara s igračima, koji su odgojeni na Šubićevcu ili su, pak, već nosili šibenski dres, a koji su trenutačno na drugim adresama.

Posebno sam smatrao poželjnim razgovor s braničem Blaićem, koji je u tom trenutku bio uspješan prvotimac mostarskog Zrinjskog, prvaka Bosne i Hercegovine. Nisam baš siguran da bi Blaić pristao, ali… Dobio sam odgovor, koji me gotovo zapanjio.
– Tko je taj Blaić!? Nisam baš čuo za njega – odgovorio mi je čovjek, koji je u tom trenutku bio zadužen za nogometnu struku, a koji se gdje god je stigao kleo u orijentaciju na domaći, šibenski kadar!