Kako se kalio 'ustaša'

Prije 40 "i nešto" godina voljom ondašnjeg direktora HNK Šibenik Branka Blaće određen sam za vođu puta šibenskih mladih nogometaša na ligašku utakmicu u Zadru. Bila je to nadarena juniorska momčad, koju je jedan od najplemenitijih šibenskih ljevičara Ante Ninić Cija, upravo prepustio novom treneru Anđelku Aralici, jednom od najboljih veznih igrača u povijesti Šubićevca. Generacija, iz koje su, osim vratara Mladena Pralije, najdalje dogurali napadač Željko Jurin i stoper Branko Mamula, ali u kojoj je bilo lako uočiti nemali talent Željka Kolopera – Keke, današnjeg producenta Šibenskog kazališta, te slobodoumnost i nemalu inteligenciju Joška Belamarića-Bele, ovih dana prečesto spominjanog ravnatelja Tehničke škole.
Nekoliko godina poslije u starom domu Belamarićevih, nedaleko od kina "Tesla" student Joško, njegov pokojni otac Miljenko i ja silno smo se nervirali gledajući na TV ekranima kako nogometaši Crvene zvezde posrću u važnoj europskoj utakmici. Ne bez razloga. Beograđani su u tom trenutku predstavljali državu, u kojoj sam živio punih 43 godine.

Guštali u Los Angelesu

Krajem osamdesetih godina minulog stoljeća s Joškom Belamarićem sam guštao na malonogometnoj utakmici u Los Angelesu, u kojoj je participirao i hajdukovac Slavica Žungul. Joškov ujak, poznati šibenski Srbin (ili kako mi, Šibenčani govorimo "riščanin") Gavrilo Čučuk pozvao je, poslije nogometaša Šibenika i klape Jadrija, na američku turneju i moju Bonacu.
Kao da je Joška Belamarića šibenska pjesma u Kaliforniji odvratila od nakane da se trajno naseli u San Pedru. Vratio se kući u Šibenik, oženio nadarenu košarkašicu Andrijanu Jurković, te s dvije akademske titule (strojarstvo, nogomet) trasirao put prema dvostrukoj funkciji ravnatelja. Šefa nogometne škole na Šubićevcu i Srednjoškolskog tehničkog centra.
Zašto nas gnjaviš podacima o Belamariću!? Takvo će pitanje vjerojatno postaviti oni, koji ne shvaćaju što pisac ovih redaka želi reći. Htio bih naglasiti da u brojnim kontaktima s Joškom na različitim šibenskim, hrvatskim, pa i svjetskim usporednicama nisam osjetio ni najmanju natruhu onog, što su mu minulih dana htjeli (i još uvijek žele) imputirati neki dežurni „dušebrižnici".
No, ako sam ja naivan i nedovoljno inteligentan kako to u desetljećima trajanja s njim na Šubićevcu nisu primijetili istaknuti šibenski ljevičari drug Joso Bego, Ivan Ninić i već spomenuti Cija!? Kako to nije primijetio još poznatiji ljevičar Anđelko Runjić Bambe, koji je svoja šibenska ljeta rado koristio u društvu s Belamarićem!?

Nema mjesta našim mučnim raspravama

Za razliku od Nenada Stazića, kojemu je bila dovoljna Belina rečenica "Neću politiku u svoju butigu", pa da s više od 300 kilometara udaljenosti detektira "strašnog ustašu". Da na svoj, kontaminirajući način tumači Belamarićev stav kako na izložbi o nesretnoj židovskoj djevojčici, žrtvi povampirenog nacizma, nema mjesta našim mučnim raspravama o ustašama i partizanima.
Najžalosnije je da se orkestrirani napad na Belamarića neizravno pretvorio u atak na grad Šibenik. Grad svijetle tradicije, koji je i 1941. godine i 50 godina poslije bio na pravoj strani. U kojemu se jednako ugodno osjećaju i lijevi, i desni. I oni, koji se krste s jednim ili tri prsta. Kolijevku Vrančića, Dražena, Brešana i Arsena, čije slavne prošlosti nisu dostojni "hukači", koji jedan demokratski prijepor pretvaraju u politikantsku dramu.
Kao sin hrvatskog partizana (i njemačkog logoraša) posebno se protivim lekcijama, koje mom Šibeniku dijeli cinik bez pokrića, kakav je Stazić. Političar, koji, za razliku od Joška Belamarića, ne može ni slučajno biti uvjerljiv argument dobroj, staroj tezi kako zdrav duh stanuje u zdravom tijelu. O drugim, mahom političkim adolescentima da ne govorim. Moj bi ih vjenčani kum Miroslav Lilić, bivši ravnatelj HRT-a, jednostavno krstio "epizodističkim nulama".