Dvanajsti misec je zaista zahtjevan kako god to mi uzeli. Završnica godine, planiranje nove godine. To je misec s najviše slavlja. Dica uživaju. Sveti Nikola, Sveta Luca, Did Božićnjak, pa Did Mraz. Četri dara. Blago roditeljskon budžetu di je više dice. Nekad je darove nosila samo Sveta Luca. Kako usporedit nekadašnje darove s ovizin danas, to je nemoguća misija. Meni bi dar bila naranča, par bonbona u staniolu s malim resama i lizalica. Mater bi onda rekla: Vidiš kad si bijo dobar kako dobiješ dar. Da nisan bijo dobar, vjerojatno ne bi dobijo ništa.
Kako je vrime adventa, cila država se upinje što lipše proslaviti i obilježiti to vrime iščekivanja Isusova rođenja. Malo koje misto da nema kućice u kojima se prodaje sve živo, a mista su sva okićena iljedama svićica. Pivački zborovi, glazbari, kulturno-umjetnička društva, svi će svirat i pivat u božićno-novogodišnjem ozračju. Meni su fantastični oni ponuđači javnih dočeka. Vanka ledeno, pivač piva u bundi i rukavican, a ti ulivaš pivu u se, drkćeš i cupkaš. A di ti je cura, žena, mater, baba, familija, topla obiteljska atmosfera?!
Kobasice i izložba
Uvik je vrime adventa bilo vrime duhovne priprave za veličanstveni događaj Isusova rođenja. Već samo okruženje pri rođenju Isusovu govori o skromnosti, sirotinji, ali prije svega o svjetlu što ga je to ditešce podarilo dušama ljudskin. Tako je u našem Gradskom muzeju bila izložba fotografija crkava iz Drniškog kraja, kako su izgledale iznutra i izvana. Fotografije je Muzeju podario mladi i poduzetni župnik fra Damir Ćiro Čikara. I on sam izvrsno crta i ima je i jednu svoju vlastitu izložbu. Lipo je kad se u jednoj osobi spoje dvije tako zahtjevne uloge, uloga svećenika i umjetnika. Marom vjernika i svećenika te crkve sada izgledaju puno bolje i ljepše no na tim fotografijama. Ova izložba i sve slične manifestacije moraju izrodit ono bitno, pravu i valjanu valorizaciju svega vridnog i lipog šta crkve imaju. U dilemi između adventske kućice s kotlovinom i friganim kobasicama i ove izložbe, ja glasujem bez zadrške za izložbu.
Bez šolde u žepu
Ovo je nekad bilo vrime kad bi se ljudi starali kako za Badnji dan nabaviti bakalara i druge ribe. Puno puta je riba znala doć Prometovim autobusom iz Splita u siću. Bile bi izmišane lignje i ostala riba. Za te dane uvik se znala nać koja šolda.
Kad čovik sad gleda televiziju, naprosto mu se učini da je zabasa iz nekog drugog vrimena. Daju se recepti za adventska pića, jela, ricete za ribu, šampanjci se analiziraju, priporučuju se toalete, vešte, bljuze, šlafroci, postole, čovik pomisli na prvu da nam je društveni brutoproizvod barem ka japanski. Kako će sirotinja razumit one ženskice šta daju ricete i priporučuju birana pića i ranu, a oni nemaju njanci šolde u žepu? Ma poludiće!
Onda mi pane na pamet socijalno-gastronomska situacija kod moji roditelja. Post se priporučiva jer da je zdrav. Riba, ona cinja, lošija, puno je zdrava. Vina ima skoro svaka kuća i to ti je to. Kraj svi ti televizija zaboravi se glavno, zaboravi se šta se čeka. Zaboravi se da se valja pripremiti za blagdan Isusova rođenja da bi duhovno bili spremni pratiti njegov svijetli trag kroz život.
Panu mi na pamet naši stari, matere, babe, punice. One su živile i naresle u ljutoj potribi. Nikada nisu makle dalje od Drniša i par puta Šibenika kad su išle u bolnicu. Jedan kapot traja je jedan život. Jedna frizura je bila za čitav život. Boja se minjala samo ako bi prirodno posidila. Jedne postole trajale bi 5-6 godina. Jedan šudar bijo je za u kuću, jedan za vanka. I muž je bijo samo jedan. Dice je bilo već više. Ni na šta se nisu žalile. Uvik bi zafalile Isusu na zdravlju dice i još jednom proživljenom danu. Za njih je bila važno Betlehemsko djetešce. Uz spomen Njegova imena se i blagovalo i umiralo! Zato valja uznastojati ići njegovim tragom!