Neki narodi imaju mudre izreke, pametni ljudi aforizme, a mi imamo – viceve. Ako i ne volimo čitati, mi volimo pripovijedati i slušati, jer mudrost se u nas ionako nije učila, nego se prenosila usmenom predajom – s koljena na koljeno. Mi se volimo rugati, jer nam često ništa drugo nije ni preostajalo. Ako (im) ne možemo ništa, eto, bar (im) se možemo nasmijati. I reći – ma nije to ništa ozbiljno. To mi, onako, za šalu. Vic je, recimo, kad je Mujo svojedobno ispisivao čekove, ne gledajući, naravno, ima li za to pokriće. Ako nema novaca na računu, ima minusa! I, naravno, kad je potrošio sve čekove, došao je u banku po nove.
"Gospodine, ne možemo vam izdati nove čekove!" kazala mu je službenica. "Zašto?" začudio se on. "Pa, prekoračili ste limit!" "Ma, nema problema, reci samo koliko. Ispisat ću ti ja ček! Zato sam i došao po njih!" objasnio je naš financijski mag neupućenoj bankarici.
Koliko što košta?
Očito je da to u nas ne funkcionira samo u vicevima, nego i u stvarnosti, bez obzira na to što umjesto čekova danas imamo kartice. Je li itko, kad je donosio ove izmjene Zakona o zaštiti životinja, procijenio koliko će to u konačnici koštati jedinice lokalne samouprave, gradove i općine? I mogu li to one uopće financijski podnijeti. Lijepo je, naime, biti human pa zabraniti ubijanje, odnosno uspavljivanje nesretnih životinja, ponajviše pasa, i slikati se za TV, novine i portale, ali tu humanost netko treba platiti.
Netko te životinje treba hraniti, netko se treba skrbiti o njima, do prirodne smrti, odnosno uginuća u azilima, ako ih se u međuvremenu ne udomi. Tog nekog, naravno, treba i platiti. A to već ide teže. Ima, naravno, i vrijednih volontera, udruga za zaštitu životinja koje drže azile, i to rade besplatno. Ali nitko se nije baš pretrgnuo da im osigura zemljište i barem kakvu-takvu infrastrukturu. Jer, takve sadržaje nitko ne želi u svome susjedstvu. Sad će se valjda i odnos prema njima mijenjati, jer će biti jeftinije dati njima koju kunu nego plaćati visoke račune specijaliziranim tvrtkama, kao što je AS-Eko, koje su na tržištu i koje nisu humanitarne udruge pa da žive od donacija. Europa stišće. Željeli ste europske zakone, najviše standarde? Bravo, sada ih platite. Odakle? Snađite se!
Daj i subvencioniraj
Kao što će netko trebati platiti sve ovo što smo malo-pomalo uzeli kao normalno. Besplatni udžbenici. Daj svima. Stipendije za studente? Daj svima! Karte za đake, vrtiće, daj, subvencioniraj. Svaki novosklopljeni brak – općina plaća. Svako novorođeno dijete – općina daje. Koliko? I do 60 tisuća kuna. Već za prvo, kao što to radi općina Sali na Dugom otoku. A za treće dijete Vis daje 176 tisuća kuna. Dodatno treba platiti i doktorima koji dođu raditi na otok, pa je tako Jelsa na Hvaru doktorici koju su jedva našli u Makedoniji pored dobre plaće dala i besplatan stan i bonus od 50 tisuća kuna godišnje.
U Slavoniji ne pomaže ni to, jer u malim općinama po Vukovaru, Vinkovcima i Županji nitko ne želi doći raditi u ordinacijama obiteljske medicine, unatoč tome što su im ne samo uredili besplatne stanove, nego su im spremni plaćati i režije. Evo nam odgovora na pitanje hoće li se uvesti plaćanje poreza na nekretnine. S obzirom na to da industrije nemamo, a pokretnine – tj. mladost – su nam utekle, moglo bi nam biti kao Fati u onom vicu. "Moj Mujo, što mi se dogodilo. Zaskočio me u mraku jedan manijak, i povikao: Ili pjevaj ili p.... daj!" "I što si ti napravila?" "Moj Mujo, pa ti znaš da ja ne znam pjevat!"