Koje su najveće zablude u koje smo, koliko do danas, vjerovali i(li) još uvijek vjerujemo? Pa to da ćemo se svi mi, zbog turizma, pretvoriti u kuhare i konobare! A bolje nam polovice u sobarice i čistačice!
Kad štaš ti vidit? Nema Hrvata u kuharima i konobarima ni za lijek. A ni u sobaricama i čistačicama. Lakše ćeš do Paladina ili kakvog drugog vrhunskog kirurga doć nego do njihovih usluga! Pa taj neophodni turistički kadar moramo iz Filipina i Nepala uvozit. Oni jadni dolaze ovdje raditi ono što mi nećemo.
Stotine primjedbi
Ukratko, nas je Hrvate ovaj naš milijun puta prezreni turizam, na koji mi imamo stotine primjedbi i nalazimo mu milijun mana, pretvorio u – Nijemce. Kod kojih su Hrvati dolazili raditi ono što oni nisu htjeli. Baš kao što kod nas danas dolaze ovi naši “nesvrstani” prijatelji, iz zemalja “Trećeg svijeta”. Jer, evo, ne samo da Hrvati neće u kuhare i konobare, nego neće ni u zavarivače, bravare, cjevare, električare, kako se žali Roko Vuletić, direktor šibenskog Iskra brodogradilišta. Pa su ih i oni prisiljeni tražiti na istom mjestu gdje i hotelijeri – u Indiji, Filipinima, Nepalu. Da o građevinarima ne pričamo. I oni već poodavno na istim ovim egzotičnim destinacijama traže zidare, tesare, armirače, manovale...
Dakle, ne da nas taj sto milijuna puta popišani turizam nije pretvorio u jeftinu radnu snagu, kako su proricali naši ekonomoski mudroslovi – a mi im vjerovali, jer smo bili mali, pa ništa nismo znali – nego nas je, “an general”, tako dobro situirao i potkožio da su Dalmatinci postali najbolji kupci poljoprivrednih proizvoda u Lici. Koji više i nisu tako jeftini i povoljni kao što su nekoć bili.
Cijela ta do jučer nerazvijena ili barem tako razvikana hrvatska regija proizvodi janjetinu, goveđe i teleće meso, krumpir, paprike, kupus, pomidore, med, sireve za domaće kupce, naše ljude iz Zadra, Šibenika, Splita, i bog te pita odakle sve ne. Nađe se tu i likera iz kućne radinosti, domaćih marmelada, jaja, mlijeka, skute, kupina, malina, borovnica.
Svega što se uoči na štandovima pokraj ceste, farmama i OPG-ovima koje niču kao gljive poslije kiše, kako je to pisala, o svojevrsnom desantu na Liku ovih dana Slobodna Dalmacija. I ne pita naš svit pošto je, nego kao i svi dobro potkoženi gosti, dobre platežne moći, traži samo da ima, da je domaće i da je kvalitetno! Ne ide ta spiza za restorane, hotele i turizam! A, ne, za njih se sprema spiza iz Lidla i Kauflanda, smrznuto s akcije, pomidore iz važa, pomfrit iz dubokog – Ko da oni znaju razliku? Nisu oni ni kod kuće naučili na bolje! To je za naše, domaće, fine guzice. Nećemo mi svašta, ne!
Od njive do stola
I tako je naš dragi turizam, na koji u nas svaki džukac diže nogu, pa viče “Ajte ća”, nakon Dalmacije preporodio – ili je na najboljem putu da to napravi – još jednu hrvatsku regiju, Liku. Prelio se na nju, preko autoceste, kroz tunel Sveti Rok, čije prometne i sve druge benefite i mi konačno osjećamo.
A mi se, ako se sjećate, godinama mučili da povežemo nekako tu “zeleno-modru brazdu”, uspostavimo opskrbni lanac od “njive do stola”, izmišljali razne certifikate i oznake, “izvorno”, “autohtono”, “naše”, organizirali sajmove, promocije, manifestacije, pa nam nikako i ništa nije uspijevalo. A onda je tržište, koje se stvorilo u Dalmaciji, kada je domaći svit napokon došao do para, to riješilo preko noći. I svima dobro. Samo što jedni i drugi ne zapjevaju opet: “Sastala se Dalmacija s Likom, pa se ne da pokoriti nikom!”