StoryEditorOCM
KolumneGLAVA U BALUNU

Funcutski eliksir šibenske ljubavi

23. veljače 2017. - 11:26

Ako ostavimo po strani naše šibenske antagonizme i zadjevice, kako ne čestitati košarkašima Jollyja na plasmanu u finale Kupa Krešimira Ćosića!? Obranili su obraz dalmatinske košarke. Sjajno su se snašli u društvu klubova, koji se mogu pohvaliti ne samo domaćim, već i europskim titulama, i finalima.

Uspjeh, nema sumnje, počiva na dobrom klupskom ustroju i najizravnije na impresivnoj predstavi u sudaru sa Cibonom. Na mudrom vođenju trenera Ivana Velića, te blistavim učincima potencijalnog reprezentativca Josipa Bilinovca i simpatičnog Zadranina Ivana Novačića. Taj dojam nije bitno promijenila ni epizodna uloga Velićevih izabranika u finalu sa (za klasu boljom) Cedevitom.

Ipak, meni se kao zakletom Šibenčaninu najljepšim detaljem festivala košarke na Baldekinu čini konferencija za novinare poslije dramatične utakmice Šibenik – Cibona. Trenutak, kad su se uvaženi gosti, trener Damir Mulaomerović i reprezentativac Željko Šakić, te Tuzlak "na privremenom radu" u Šibeniku Miralem Halilović prosto natjecali tko će podijeliti više komplimenata šibenskoj publici (čitaj: Funcutima).

 

– S košarkom sam obišao gotovo cijeli svijet, ali se ne sjećam susreta, u kojemu je publika toliko emotivno bodrila svoju momčad, a bez ijedne uvredljive riječi na račun gosta – potencirao je trener Cibone.
Šakić nije za njim nimalo zaostajao: – Više od mjesec dana pratim Funcute. I ne mogu vjerovati da postoje toliko vjerni i strastveni navijači.

Sve je, dakako, začinio Halilović: – Za tren sam shvatio tu ljubav, koja neprekidno teče od Funcuta i cijelog grada prema klubu i nama igračima. Ljubav, kojoj nema premca na sportskim usporednicama i meridijanima. Mi se igrači osjećamo robovima te ljubavi.

U tim izjavama uvažene košarkaše nije nimalo omeo istup jednog uglednog Šibenčanina i bivšeg košarkaškog djelatnika, koji se dan ranije oglasio tezom "Meni ne trebaju takvi navijači" i gotovo monstruoznom konstrukcijom "kako bi Funcuti mogli fizički napasti predstavnike turske Dogus grupe"!?

Zašto "bivšeg"? To pitanje će postati oni, koji se ne sjećaju da je isti uvaženi šibenski gospodarstvenik prije dva mjeseca na pitanje mlađahnog novinara našeg lista kazao "kako se on više ne bavi košarkom"!?

Jasne odgovore za svoje ne baš jasne istupe dobio je u finalu. Makar je Baldekin bio pristojno načičkan gledateljima, tribine su bez funcutskog eliksira šibenske ljubavi djelovale kao voćka pjesnika Dobriše Cesarića. Kao voćka prije, a ne poslije kiše. Kao "jadno, malo drvo" ili neprimjereno tiho provincijsko kazalište. S povremenim povicima navijača Cedevite, kojih je bilo manje nego što ima simpatizera Dinama u Splitu!

 

Ako se vratim na utakmicu Šibenik – Cibona nepošteno bi bilo za tijesan poraz u situaciji, kad su odlučivale sekunde i jedna, jedina lopta kriviti trenera. Bilo bi to i novinarsko, i košarkaško sitničarenje. Pogotovu, što je ta utakmica izgubljena još minulog ljeta, a dijelom i u zimskom prijelaznom roku.

– Pa, ne možeš imati visoke ambicije, a u natjecanje ući s dva i pol visoka igrača – jasan je bio izbornik Aco Petrović, suočen s istinom da su Šibenčani završnicu susreta dočekali s petorkom bez ijednog dvometraša!

U zraku, međutim, lebdi i pitanje zašto Anzulović prkosi svemu, svačemu i svakome, kad je riječ o izboru taktike, pojačanja i udarnih igrača!? Je li riječ o genetskom kodu ili trenerskom neiskustvu!? No, u obje varijante vrijedi refren sjajne Arsenove pjesme "Zaludu me svitovala mati!.

12. studeni 2024 17:23