Za sve nas što pažljivo pratimo zbivanja u Gradu, osmi misec bude pravo naporan. Uvik se nešto zbiva, događa, ko more svemu odolit. Sada svako veće mistašce ima svoj nogometni turnir, svaki patron pojedinog mista odma znači i feštu uz ojkanje, pivanje, janjce i piće. Ima čovik osjećaj da se život sastoji od feštanja, pivanja i kupanja. Ja svečano izjavljujen da se nisan u moru okupa još od 1996. godine.
Najsmišnije je kad me neko pita di se iđen kupat, a ja odgovorin, u banj. Stvarno je tako. Kad si resta u potrbi kad si bijo mulac i kad si triba naučit se kupat, to nisi smijo ćaći spomenit. U ratu san se silom prilika iskupa u Lava do mile volje, a onda više nisan ima volje. Sad i ne smin zbog tlaka i vrućine pa san priuze ćaćina pravila: dim oreš sidit, nemoj stat, dim oreš leć nemoj sidit.
Onda još kad obučen trikvart gaće, svi me ćikaju da kako san lipo pobilijo. Da je dragi Bog tijo da ja buden Indijanac, siguro bi bijo crvene boje kože. Cilo lito bude i razni prestava, ali ne moreš se poslin nedilju dana sitit ni jedne kako se zove. Nako lipa dvorana ka naša zaslužuje jača događanja. Mi ode ne moremo imat razne fišinge, ali u kulturi siguro moremo dat puno više. Osmi misec je zapravo centralni misec šta se tiče feštavanja i slavljenja.
Žene na kolinima
Baš danas, četvrtak, šesnajstog osmog, je blagdan svetoga Roka, patrona, zaštitnika Grada Drniša. To je jedna od lipi stvari koji se sićan cili život. Crkva svetoga Roka smištena je uz rub kanjona, podno Gradine, odma ciko su i naše kuće. Cili komšiluk uvik je iša u crkvicu, nosila se munitva za lemozinu, a meni je najlipše bilo gledati žene kako oko kipa sveca na kolinima čine krugove i smjerno se mole pribirući krunicu. U dvorištu crkve uvik budu postavljene ispovjedaonice, a fratri tiho obavljaju svoju zadaću služenja narodu Božjem.
Dugo godina crkva se otvarala samo za blagdan sveca, a više godina je da je ona postala predivna pozornica ozbiljnih glazbenih zbivanja, komornih koncerata najrenomiranijih izvođača. Svake godine svi govore ko će pivat na Poljani, kakav će biti koncert.
Danas je to Crvena jabuka. Malo ko će znat nabrojit izvođače zadnji pet šest godina. Svi govore o roštilju, pivi, zogatulama za dičicu i prodaji svega i svačega. Pari da je misečni ili godišnji sajam. Nas su matere na blagdan svetoga Roka učile nešto drugo. Kad je kuga pritila da zatre Drniš s ovoga svita, po zagovoru svetoga Roka osta je i Drniš i život u njemu.
Milost i blagoslov
Iz zahvalnosti za takav čin, građani su podigli crkvu u spomen sveca. Nije bilo kuće iz koje nije išlo bar zeru lemozine u crkvu. Njemu su svoje molitve upućivali svi, bez razlike na viru. Plemenitost njegova lika, skromna odjeća i pasić pokraj njega oduševili su narod. Taj dan se ne radi na zemlji, taj dan se samo smjerno Bogu moli i zaziva milost i blagoslov.
Kao da pomalo nedostaje blagdanu upravo to, ta vječna svevremenska povezanost ljudskih duša i Njegove milosti. Sada je crkvica, poslije devastiranja za vrijeme okupacije temeljito renovirana, i iznutra i izvana. Lijepo je osvijetljena, a zvuk njenih zvona svojom toplinom obgrljuje Grad. Zato je lipo biti u procesiji, zato je lipo dovest dicu na blagoslov. Crkva je definitivno postala, zahvaljujući razumijevanju prije svega župnika fra Ćire i njegove subraće, centar i vjerskog i kulturnog života.
Duboko se nadam da ćemo dugo pamtit imena izvođača na koncertima u Svetog Roka, bez obzira ko će pivat na Poljani. Bogobojaznost naših matera ne valja zaboravit. Uvik su njijove riči bile pozivanje na mir i dobro, zazivanje zdravlja i milosti na sve nas, na naš kraj. Kroz sve prošle životne Scile i Haribde svečev mili lik i njegov pasić pada mi je često na pamet. Fala mu šta je sačuva ovaj dragi Grad!