Kako se prepoznaje konzervativni, rigidni mentalni sklop? Lako! On bi sve zabranio. Taj prvo pita - imate li dozvolu? Baš kao kad vas uhvati okupacijska patrola samog u gluho doba noći, i pred uperenim puškama pita - odziv, lozinku, ausvajs. Stoj ili pucam!
Prije neki dan se provozala Toyota, snimajući reklamnu kampanju za nekakav svoj hibridni model, Camry, kroz šibensku Kalelargu, parkiravši se na trg između katedrale svetog Jakova i Gradske vijećnice. I eksplodirale su odmah društvene mreže, a najglasniji su bili u zadnje vrijeme jako aktivni i glasni "turistomrzitelji", hejteri svega što ima veze s "turistifikacijom" Hrvatske i Krešimirova grada.
- Strašno - zdvajali su naši dušebrižnici!
- Šta oni misle, da mogu što hoće ako imaju novca. Sramota! Za nekoliko eura prodaju našu baštinu, Jurja Dalmatinca, i UNESCO-ove spomenike. Ima stvari koje nisu na prodaju! Turizam je uništio središta naših povijesnih mista kojima danas ne možeš proći od mirisa ulja iz friteza.
A gdje je dozvola?
Pomislio bi čovjek da se prije, dok je u njima živjela radnička klasa i gradski proletarijat, nije u njima ćutio mrliš od frigadure. Nego se kroz škure čuo zvuk pucanja čepova od šampanjca, uz zveckanje posrebrenog bešteka kojim se mazao kavijar na prepečenac.
Naravno, neke stvari uvijek ostaju iste, ma koliko se zamotavale u novo, naoko moderno i ideološki neobojeno ruho. Lako je u tim riječima prepoznati otpor, pa čak i mržnju prema onima koji imaju novaca, koji su bogati. Što je u tome loše? Zato što se valjda podrazumijeva da su svi oni do tog novca došli izrabljujući i eksploatirajući druge, ili su ga, ako ništa drugo, barem ukrali.
Njihov novac nama ne treba, poručuju takvi. Tako se tobožnja briga za "kulturnu baštinu" i "naš identitet" otkriva kao uvijek jedna te ista zamorna antikapitalistička i antitržišna spika onih koji uporno pokušavaju prodati lošu bofl robu koja više nitko ne puši. I zadržati pozicije faktora kojeg se nešto pita. Za dozvolu. Može li nešto ili ne može. Valja li nešto ili ne valja. Je li nešto vrijedno ili nije. Žele biti vlast, ali ne bi izlazili na izbore. Jer znaju da na njima ne bi prošli. Na koncu konca, i to je neko tržište - političkih ideja i programa - a oni od svakog tržišta zaziru. Pa oni znaju da su najbolji i najpametniji! Makar u svom malom selu - pardon, gradu - i među svojim istomišljenicima, jer su mali građani i veliki seljaci otprilike podjednake visine i veličine.
Ne triba nama reklama
Nasuprot tom i takvom sklopu stoji jedan drugi, otvoreni, liberalni, mentalni gard kojem je lako odgovoriti na pitanje može li nešto ili ne? Najprije se zapitaš - A šteti li to nekome? Naravno, da ne šteti nikome to što će Šibenik, njegove kale i katedralu i vijećnicu vidjeti stotine, tisuće i milijuni ljudi, u reklami jednog fantastičnog autombilističkog brenda koji je među vodećima u svijetu po inovacijama i kvaliteti svojih proizvoda. Među tim potencijalnim kupcima Toyote valjda će biti bar poneki koji će htjeti i posjetiti to mjesto koja je vidio u reklami. Za Šibenik besplatnoj. Dakle, ne da ne šteti, nego i koristi. A osim toga tim je putem kroz koji je Toyota prošla tri puta - prvi put, zadnji put i nikad više - ionako svaki dan barem 33 puta prolazi jednako težak kamionić Gradskog parkinga. Koji ne smeta nikom. Ali Toyota e... ona smeta. Ne triba nama njihova reklama! Mi smo i bez njih poznati. Oni bi zarađivali! E, nećeš majci!