Ka po nekoj šabloni stalno vijesti o nekakvim odgađanjima, odlaganjima i sve tome slično. Ka da i život iđe po nekoj nesmiljenoj šabloni di više ne razmišljaš šta oćeš nega šta smiješ. Odgođen koncert ovaj ili onaj, odgođena prestava ova ili ona. Glumci se dositili jadu pa sve češće imamo monodrame ili samo dvoj glumaca. Nema više prestava s barem pet šest lica. Šta je najgore, mala dica koja tek ulaze u život misliće da je to normalan način života, da je normalno da tata i mama iđu vanka s maskom.
Moreš odgoditi koncert ili prestavu, ali život u njegovoj punini ne moreš odgoditi. Ne kažu bez veze da smo mi priko šezdeset godina rizična skupina. Kad uđeš u banku tražit kredit, kažu puno ste stari, kad te na telefon anketiraju, kažu puno ste stari, ne uklapate se u naše kriterije. Da je pitat koronu, ona bi se složila da smo joj mi taman po nježinoj miri. Kako u svemu tome govoriti o nekoj radosti života i punini nade ? Srića da dođe unuk svaki dan i ki stari starac reče: Evo dide doša san te vidit. Kako si ti meni ? U tin momentin više ne mislin ni na koronu, ni odložene prestave, niti na davno dato obećanje o svijetloj i lijepoj budućnosti.
Šetnja Poljanom
Nako malo sa strane, neopazice, sitin se nekadašnjih prestava i događanja u Drnišu kad san bijo mulac. I onda je drniška glazbena zbilja bila u najmanju ruku simpatična. Malo mistašce ka Drniš imalo je Osnovnu glazbenu školu i Limenu glazbu. U glazbi su većinu svirača činili radnici i obrtnici i mladi, sve odreda Drnišani. Bilo je pitanje časti svirati u Glazbi, a u mnogim familjama i prava tradicija. Uz školu i Glazbu uvik je bilo talentiranih ljudi šta su svirali pojedine instrumente ka pravi virtuozi. Ne mogu zaboraviti prvu trubu Glazbe, Jolu Škaricu. "Tišinu" bi zna odsvirat bolje od Marijana Domića. Virtuoz violine bio je Trpimir Pavelić, a gitare Frane Mrčela. Bilo je nedjelja kad bi šetnju Poljanom znali začiniti prekrasnim klapskim pismama i svojom svirkom. U tom moru zaljubljenika u glazbu bilo je i onih koji su uspili ponešto staviti i na nosače zvuka. Pamtim među prvima Špiru Subotu i Vitu Strunju. Vitine "Tri palme na otoku sreće" i danas se često zavrte u eteru i vrate nas u ona davna arkadijska vremena.
Drniški amateri
Posebna priča u glazbenom životu grada su bila takmičenja "Mikrofon je vaš" na kojem su pivali redom drniški amateri, cure i momci. Plesni orkestar je oformio maestro Petar Škarica, a prepuno gledalište ekstatično bi pozdravljalo svoje ljubimce. Često su znala gostovati i ondašnja prva estradna imena. U eri poplave VIS-ova prvi su se pojavili "Dalmati". I danas postoji DVD s njihovom pismom "Krka". Nezaboravan je duo Bego i Niko, Anđelko Begonja i Nikola Kurtović. Njihova singlica i danas zna razbuktati najiskrenije emocije i izmamiti poneku suzu. Meni je ža šta nema nikakve snimke plesnog orkestra "Karamba" (Dovraga) kojeg je vodio Petar Škarica.
"Dalmati" su nas navikli na prve plesnjake. Učili smo se, primjereno godinama, životu i sricali prva slova ljubavne abecede. Među Drnišanima koji su ostavili jasan trag na hrvackoj glazbenoj sceni je i Hrid Matić. Bio je izvrstan trubač koji je kasnije završio studij pjevanja i postao jedan od vodećih hrvackih tenora. Kao autor i izvođač ostavio je jasan i svijetao trag i Miljenko Galić.
Neke od njegovih skladbi posvećenih djeci postale su klasika glazbene literature. Makar s par pjesama u eteru je i ime Milivoja Copića. Njegova "Dalmacijo" dira u srce ma kolko puta je slušali. Vrlo je produktivan autor Ante Skelin a i Joško Bukarica kao vrhunski interpret. I Klapa Drniš uspjela je snimiti nekoliko pjesama. More bit da san falijo koje ime, ali ovo su oni za koje ja ka glazbeni laik znan, i znan da su nešto i snimili i ostavili dublji trag od pukog sjećanja.
Bijo bi veliki grijeh ne spomenuti Grgu Pleadina, vrsnog gitaristu. On je neviđenim marom i ljubavlju uspio napraviti DVD o povijesti rocka u Drnišu. Sve ovo je mali podsjetnik kakav je Drniš rasadnik talenata. Sačuvani nosači zvuka svjedoci su ljubavi prema mladosti, prema svome Gradu, prema životu !