Ovaj čovjek je pravi uzor kako branitelj može biti vrlo vrijedan i sebi i gradu u kojem živi

Uvik mi je bilo drago pisat o ljudima, onim običnim, svakodnevnim, onima šta ne znaju šta je to glamour, šta su celebritiji. To su ljudi šta čine onaj pravi istinski šug života, ljudi koji samozatajno žive i traju uvijek pri tome čuvajući dostojanstvo i ljubeći svoj kraj. Spominja sam ja ode i profešure, dokture, ižinjere, ali i marangune, kaligere, pekare. Svaki od njih moga bi ispričat lipu priču o svom životu, o životu svojih familija, o svojim ljubavima, radostima i tugama. Često se piše i govori o razvojačenim braniteljima, o problemima koje imaju i teškoćama kako ih rješavaju.

Znam već godinama čovika koji je isto razvojačeni branitelj, ali se on ne uklapa ni u kakve rasprave o problemima i teškoćama. On može bit pravi uzor kako branitelj može biti vrlo vrijedan i sebi i gradu u kojem živi. Nadporučnik Ilija Buzov, umirovljen poslije punog ratnog staža na drniškoj bojišnici, je čovjek o kojem pričamo. Često ga vidim, gotovo svaki dan. Laganim korakom, gotovo usporeno, ide na obveznu kavu i razgovor s prijateljima. Uvijek se javi, pozdravi, spreman za diskusiju o Promini, o DOŠK-u, o mladima. Sasvim slučajno pri jednom boravku u Drniškom muzeju, ravnatelj prof. Davor Gaurina, znajući za moj spisateljski nerv, reče da jesam li razgovarao s Ilijom Buzovom. A o čemu ? E, onda je počela prava priča.

Sreo sam Iliju, a on me odveo u Badanj. Na obroncima Promine, pri vrhu sela nalazi se stara kamena kuća. Svaki oklesani kamen govori o maru bivših stanovnika. Ispred kuće mali plato i čarobni pogled na Drniš i Petrovo polje. Vrata drvena s velikim kračunom. Ilija otvara i pali svjetlo. Tek tada sam ostao iznenađen. To je bila bivša kužinica, starinska, ostale su još komoštre i ognjište. U jedno kutu je veltrina od debelog stakla osvijetljena neonom, na sredini drveni, grubo otesani stol i starinski stočići. U vitrini je narodna nošnja a ima i nekoliko sablji. Sve je uredno datirano i specificirano. Sablje, svaka za sebe, pričaju o osvajanjima od strane tuđina kojima je od pamtivijeka bio izložen ovaj kraj. Posebno su zanimljive lule. Neke datiraju još od početka 19. stoljeća. Ima ih drvenih, ima glinenih. I lule imaju svoje priče. Njih nisu baš ni mogli priuštiti totalni siromasi. Za svaku od njih Ilija zna kakva je, od čega je i otkada je.

Posebno je zanimljiva njegova numizmatička zbirka. Složena je logičnim slijedom i sav taj novac priča o povijesti ovoga kraja. Kaže Ilija, ima dosta raznih primjeraka, jedino pomalo nedostaje aktualnih kuna. Uz uredno složene predmete su godine i mjesta pronalaska. Ilija upija povijest ovoga kraja i voli znati o svemu što je burno prošlo kroz našu povijest. Kaže, kad poželim mir, dođem ovdje, malo se opružim i uživam. Volim uzeti i knjigu, volim čitati. Tek onda vidim i shvatim kolko sam propustio. Bude mi žao mnogih mojih suboraca što ulažu premalo napora da osmisle svoju svakodnevicu. Iz svake rečenice Ilijine, a one zaista sporo teku, izlijeva se bujica ljubavi za zavičaj, za Badanj, za Drniš. Ima Ilija još jednu ljubav, gotovo pa strast.

On održava zeleni travnjak NK DOŠK. Svaki dan ga se može vidit na Podvornici. Ma gdje bio oštećen travnjak, on ga pažljivo obnavlja, baca sjeme, gnojivo, zaliva. Tako je divno uređen teren da svi u šali kažu kako je šteta da iko na njemu igra. I ja sam malo prošetao terenom. Meni se pari kao jedan predivan tepih samo što ovaj miriši poput onih starih kolonjskih voda "Pokošeno sijeno". Vidljiv je Ilijin ponos kad ga se pohvali zbog igrališta. Kaže i on, nemoj radit posa ako ga nećeš radit vrhunski. Lipo igralište lipo je svima nama i našoj dici. I tako, kaže Ilija, malo povijest, malo igralište i ja zadovoljan. Kad se vratim navečer u krug obitelji, sreća bude potpuna. Čini se da bi Ilijini savjeti vrijedili mnogima.