Da ja predskazujem budućnost, da zaglumim malo Nostradamusa, onda bih najvećem dalmatinskom vinogradu, onom od "Dalmacijavina" u Petrovu polju prorekao da će za koju godinu bit - turistička meka. I da će im prihod od grožđa i vina bit sekundaran. A da će najviše novaca ubirat od turista koji će dolazit sa svih strana u berbu/jematvu)trganje, vidit to blago Božje koje raste na panjima, pozobat slatku bobu s trsa, vidit fazana i zeca kako trče kroz redove, nać gnjizda kosovca između listova loze, zdravo se izmorit bez teretane i lipo marendat pršuta i sira s obližnjih drniških, ružićkih, siverićkih i ostalih petropoljskih OPG-ova, uz probranu kapljicu buteljiranih vina... Koju ćete butelju poniti i kući, uz saketić grožđa. I kao što kažu u TV reklami, ne, to nije sve - nego će vas na koncu, za nagradu, tamo oko ure po popodne, prid obid, odvest u Otavice, vidit šta je tamo sve Ivan Meštrović napravio, pa obić njegov Mauzolej na Paraćevoj glavici.
Velin vam, za koju će se godinu sve to plaćat u snopovima eurića, pisat će se cijena za ovaj aranžman s čitavim nizom nula, ako je i uspijete bukirat, a prošle je subote sve to još bilo mukte, za nula kuna. Iz Splita je šjor Ivo Grgić busom dovezao u Petrovo polje pun autobus prve generacije turističkih berača, njih 50-ak koji su objeručke iskoristili promotivnu jematvu "Dalmacijavina" - za sve one koji je nisu imali prilike nikako iskusiti, ili dugo, još od ditinjstva u njoj nisu bili.
- Asti, bili su uzbuđeni ka mala dica, parilo mi se ka da vodin đačku ekskurziju, a ne ozbiljne ljude, familije s dicon, povjerio nam se šjor Ivo, koji je sa zanimanjem slušao uvodni govor enologa tehnologa Viktora Zdilara.
- Vidiš, ovo nisan zna. Da vino ne triba čuvat, nego da ga je bolje što prije popit, da mu ne bi pala kvaliteta - obratio se povjerljivo mom kolegi, fotoreporteru Anti Baraniću.
Da se ne pokvari
- Is, otkad ti ja to, moj Ivo, znan. Ja san ti u Crnici ka dite živija s takvin znalcima koji nisu mogli dočekati da dođu iz toverne di su ga kupili do kuće, nego bi ga počeli pit još na po puta. Sve od straha da in se, ne daj Bože, ne pokvari - ispriča mu je jednu od svojih priča iz ditinjstva Ante, koji je skoro godište Josipa Manolića, pa mu valja virovati. Pukli su od smija obadva! A smijale su i i njih obadvi, prave i dobre prijateljice Danica Župa i Branka Radman, friške umirovljenice, dok su brale grožđe gruzijske sorte rkaciteli, koja je bila na programu berbe te subote.
- Vratilo me ovo u ditinjstvo, u mladost, ja san iz Dicma, dite sa sela, a pokojni mi je muž bio iz Trilja, trgali smo zajedno, pravili smo i vino, iako ga ja ne pijen. Volin ga samo dok je slatko, čin se smasti, onda mi je lipo. A poslin, kad priđe u alkohol, nije mi po guštu - govori nam Danica dok spretno barata nožem, pošadom koju su dobili, riže grozde i puni siće. Sve to ide do traktoriste Mate Mikulića, koji grožđe krva na traktor, a onda vozi u vinariju direktno na preradu. Nema čekanja - tehnološki postupak od loze do bačava, odnosno tankova za preradu nije duži od kilometra, pa su ispunjeni svi preduvjeti da se dobije pravi, dobar Rkaciteli, koji "Dalmacijavino" od lani nudi na tržištu kao monosortno vino. Zajedno sa sladorima koji se vrte oko 18 gradi. Kristina Pinkert, upraviteljica drniškog pogona, Marko Eraković, tehnolog, i Viktor Zdilar, enolog - svi ukratko struka - strpljivo odgovaraju na pitanja o lozi, grožđu i vinu, kojih svi imaju stotinu.
Ne čudi, nalaze se u 200 hektara grožđa, najvećem vinogradu u Dalmaciji, a među najvećima i u Hrvatskoj, tu je pod lozom: merlotom, plavinom, rkacitelijem, debitom, koji još čeka na trganje, pa ima nešto i chardonnaya, caberneta i syraha, oko 400 nogometnih igrališta. Ali, lako za odrasle, dica ne samo da nikad nisu vidila lozu, nego nisu vidila ni - radne rukavice. Kad su ih dilili, jedna je curica pitala: "Je li ovo za snig?"
Ne triba ti mrkva nego priroda
- Ne mogu vam opisat koliko sam sritan šta san ode, ja – zoven se Mladen, žena mi Renata i mali Vice. On se jutros diga u pet i pol, nije moga dočekat uru kad ćemo krenut, cilu noć nije spava od uzbuđenja. Tribalo je ode dovest srednje škole, fakultete, ispeć gradele i sve pobrat, nego da nam mladost sidi i gnjije na katrigama - odrješit je Mlađo, koji je u ovim vinogradima već trgao grožđe kao ročnik 113. šibenske brigade HV-a 1997. godine.
- Pa šta mi fali, bili su mi to najlipši dani u životu. Ode bi se ujutro dizali u šest, pa brali grožđe do šest navečer, marenda, ručak, večera, na čistom zraku, u prirodi. Prije su govorili da za dobar vid triba ist mrkvu, a sad da triba odvojit oči od ekrana mobitela i laptopa - vratilo je Mlađu u vojničke dane, a desetogodišnji Vice sluša ga otvorenih usta. Ovo mu je prvi put u vinogradu, prvi put da vidi grožđe kako raste na panju, kako puca pod rukom i kako se grožđani cukar lipi za prste i kako se ne triba bojat ni ose ni pčele:
- Ako ti ne diraš njih, neće ni one tebe! Eto na, kako se brzo uči suživot u ovoj školi u prirodi.
- Triba ode eskurzije organizirat i srednjoškolce dovodit, a ne u Španjolsku i Češku, di je jeftino pivo. Šta će tamo naučit, opijat se! Ode ih triba dovodit, da dobiju žulje, da steknu radne navike, da cijene to šta imaju. Ja bi i vojsku uveja nazad, da ti mladi momci vide da se ujutro možeš dignit i prije, a ne u podne, žicat od matere dvadeset kuna za kavu, trideset za cigarete. Triba to sve izvest vanka, maškline, lopate, pa u brdo... pošumljaji - klimamo tako ja i Mladen jedan drugome glavom, on govori, ja snimam, zapisivam.
Ranjenici
Tu je negdi u blizini i moj bivši kolega novinar Ivica Profaca, i supruga mu Željka, nož mu je oštar ka šta mu je pero (bilo) pa ga je porizalo:
- Ma sitnica, ništa specijalno. Odakle mi ode? Činilo mi se kao idealna prigoda da provedemo dan izvan grada, trga san ka dite kod prijatelja jedanput, tako da mi je ovo pravi doživljaj - govori Ivica, koji se u zadnje vrime pribacija iz novinara u turističke vodiče, a piše tek povremeno. Uto stiže još jedna ranjenica - Ana Brničević, iz dugoratske ekipe. Srećom, ni ona ne treba doktora, čak ni hanzaplast, nego teke salvete da se zaustavi krvarenje. Nije bila potrebna ni intervencija medicinske sestre iz Omiša, koja radi u stomatološkoj ambulanti, Tončice Stanić, pa se ona s prijateljicom Anitom Škarom mogla posvetiti uživanju u danu koji je bio ko stvoren za odlazak u polje. Toliko ju je ponilo da je i zapivala, s Oliverom koji se čuo iz kabine Matinog traktora – "Sve bi da da si tu..."
Zadovoljna je bila i ekipa iz marketinga, Antonela Vukorepa i Andrea Previšić, upalila im je puška s ovim, vide zadovoljne berače i dobru atmosferu, kad ih čuju kako evociraju uspomene, Ladu Matošić i Tea Čendu. Teo radi u pivovari, kap vina u životu nije popio, ali je – smije se - doša pomoć kolegama iz "Dalmacijavina". S njima je i Brankica Šola, djevojački Tolić. Ni ona davno nije bila u vinogradu, zadnji put prije puno, puno godina, kada je s didom u Prološcu Donjem brala kujundžušu. Netko usput govori kako u zdravstvene blagodati vina treba ubrojiti i to da povoljno utječe na održavanje vitke linije i reguliranje tjelesne težine, posebno ako nosiš siće pune grožđa kroz stotinjak metara duge redove.
"Imamo mukti teretanu", nasmijao se netko, a već spomenuta ranjenica Ana slaže se da bi ovo u budućnosti mogla biti velika turistička priča:
Boce za uspomenu
- Ja radim s privatnim iznajmljivačima i sjećam se kako su se podsmijavali prije pet-šest godina kada sam im govorila da turiste treba uključiti u branje maslina, vodit ih u Zagoru, pričat im priče iz lokalne tradicije, o običajima. Uopće mi nije teško zamislit da će se ovdje, u ovom prekrasnom vinogradu, ili negdje u blizini, podići vrhunski restoran, vinoteka, smještaj, da će sve biti puno autobusa.
Na koncu, kažimo i to da je jematva - tako berbu zovu Splićani, u Drnišu i Šibeniku je trganje - imala i natjecateljski karakter, "ko više ubere". Sve u svemu, nije se plandovalo, ubralo se, prema procjeni Marka Erakovića, oko dvije i pol tone grožđa. Svaki je sić vrijedio jedan žeton, a najviše ih je prikupila već spomenuta ekipa iz Dugog rata, Slave Kadić i Ivana Župa. Oni će kao nagradu, za uspomenu i dugo sjećanje, dobiti i bocu vina s vlastitom etiketom i imenom, od grožđa što su ga prošlog vikenda sami utrgali. Vikenda koji će brojni berači iz Splita, Omiša, Muća, Kaštela - bio je jedan i iz Šibenika - pamtiti barem do dogodine, dok ga ne ponove. Dok je još mukti, odnosno dok nas još mole i darivaju da dođemo. I dok još možemo uvatit mista u vinogradu od bogatih Šveđana, ruskih tajkuna, njihovih supruga, ljubavnica i nogometnih klubova. Kad Roman Abramovič zakupi cilo Petrovo polje i dovede cilu momčad Chelsea u jematvu, za nas neće bit mista. Izvještavat će sa Cecelje CNN ka s Oktoberfesta!