Bijaše to u zeman kad nije bilo interneta koji ćeš upitati ako nešto ne znaš ili ti nije jasno, a i na taleviziji, crno-bijeloj, bio je samo jedan program, s filmom nedjeljom poslijepodne i utorkom navečer, tako da nije bilo ni dokumentaraca koji bi ti proširili horizonte i uputili u tajne i misterije, kad se u našu ulicu doselila nova obitelj. Došli su s one strane Kamešnice, Dinare ili Une, iz Bosne odnekud, uglavnom.
Otac familije bauštelario je negdje po Europama, djeca - danas bi se tako reklo - bijahu kao mrvu neprilagođena, no ono što je zazivalo najviše čuđenja bijahu ruke majke. Te ruke bile su išarane nekim čudnim šarama, slovima i simbolima i nije ih se moglo ne primijetiti. Jest, viđali smo mi tetovirana sidra mornara, urezana srca s inicijalima nekih ljepotica, ali...