Prepoznajući glumca na velikom ekranu, ili pak na "daskama koje život znače", stekne se dojam da čovjeka znaš. Onako, u dušu. Da ste svoji.
Ne terasi u Lokvi Rogoznici, dok pogled bludi prema Braču, a burin stvara dojam da sunce uopće nije toliko jako koliko u stvari jest, pijuckamo kavu s Otokarom Levajem. I u toj iluziji vječnoga ljeta on je samo Oto, lik uz kojeg smo odrasli, glas iz crtića, lice koje znamo.
U vremenima kada je rođen, a Drugi se Veliki rat taman razmahao, srećom mu prezime više nije Leway, mađarski su ga Židovi donijeli takvog, ali se s godinama promijenila vjera, a bogme i pohrvatilo prezime.
- Ja san van mišanca, prava mišanca, zagrebačko-splitska, to je ono što ljudi ne znaju, pa dinamovci misle da sam dinamovac, jer sam igrao Bad Blue Boya u predstav...
