Ticker 1

Prijelomna vijest

Ticker 2

StoryEditor
ŽivotŽivotna priča

Okrutna i nepredvidiva dijagnoza ovog je Dalmatinca udaljila od umjetnosti: zvali su ga Michelangelom, a danas živi na rubu egzistencije

Piše Lenka Gospodnetić
19. veljače 2020. - 07:31
Josko Šupić/Hanza Media

Bog ti da talent i ljepotu, ali vrag ti uzme zdravlje; tako bi mogla započeti životna priča Duška Podreke (62) iz Trogira, čovjeka koji je nekoć krasno slikao, stvarao čak i skulpture u kamenu te svirao i pjevao, a danas je samo ljuska one ljudske gromade kakav je bio u boljim danima.

Naravno, kad čovjeka snađe psihička bolest kao što je to zadesilo protagonista ove priče, Duška zvanog Dukle, ne treba dići ruke od života. Ipak, okrutna je to i nepredvidljiva dijagnoza koja neumitno uzima danak, rastače um i grabi duševni mir pa ostaje sve manje prostora za stvaralaštvo, iako su upravo likovnost i glazba u nekim fazama kod njega bile čak dobrodošla terapija.

No, nesretni Dukle (čije je talijansko prezime Podrecca s vremenom kroatizirano u “Podreka”, odnosno dio obitelji koristi varijantu “Poduka”), nekoć je bio iznimno pristao Trogiranin talijanskih korijena, a danas je – budimo realni - bolestan čovjek koji nikad ne zna kad će mu se u glavu opet vratiti demoni. Onda kad osjeti da “nije dobar sebi ni drugima”, povuče se, začahuri u apartman u kojemu stanuje i proživljava ono što većina nas, sretnika, nikad neće saznati...

- A jesan, bija san ja lip, ali san se ispizdija, ka šta vidiš. I na Likovnu pedagošku akademiju san iša, predava mi je kiparstvo pokojni kipar, velikan Andrija Krstulović. Bravo, je, to je onaj šta je radija skupa s Meštrovićen, njegove su one karijatide na Njegoševon mauzoleju u Crnoj Gori, i još puno toga. Bila je privilegija studirat uz takvu veličinu, ali vidiš, vrag je rano doša po svoje. Nisan uspija završit fakultet, nisan se stiga ni oženit niti dobit dicu. Sve šta san tija od života, koji mi se u početku lipo osmjehiva, me mimoišlo. Sve mi je uskraćeno, uključujući i radnu sposobnost. Ali najteže me pogodilo kad mi je prije nekoliko godina umra brat – zasuzi Dukle.

Kažu Trogirani, velika je ljubav Duklea i brata mu Ivana zvanog Laco bila.

Laco je bija faca

- Laco je bija faca, prava faca. Piva je i svira bolje od mnogih “ozbiljnih” muzičara, i nikad nije otiša u kafić ili na svirku a da nije poveja i mene. Dok je Laco bija živ, i ja san bija živ. On je partija greškon; dijagnosticiran mu je karcinom koji je prebrzo zaključija stvar, nije se snaša ni on, niti mu oko njega. A skupa s Lacon umra san i ja. Dobra je meni, da se razumimo, i sestra Franka. Ali moga Lacu niko ne more zaminit... Ljudima je bilo smišno koliko se mi volimo. Uvik smo se grlili, u dva glasa skupa pivali, svirali gitare obojica. I on se kasno oženija, ja evo nikad. Nije mi niko ni triba dok san ima njega, on je bija moja ljubav i moj ponos, vrhunski pivač i čovik. Tribali ste samo čut kako piva talijanske kancone, svu stranu muziku, dobru muziku – sjetno je mislima otplovio Dukle.

Duško zvani Dukle sin je Giuseppea Podrecce, talijanskog vojnika koji se u doba Drugog svjetskog rata, mlad kao kaplja, a lijep kao slika, zbunjeno jednog dana obreo u Hercegovini kao pripadnik Mussolinijeve vojske. Nije ni znao zašto su ga mobilizirali i na koga treba pucati, ali se ubrzo osvijestio i – dezertirao. Točnije, priključio se Trinaestoj proleterskoj brigadi, partizanima. Antifašističkoj struji kao jedinoj oporbi osvajačkom režimu, i tako preko noći za Talijane postao “persona non grata”. Nije bilo druge nego ostati izvan neko vrijeme Italije, držati se ove strane Jadrana. Tako je Giuseppe bio u partizanima, a poslije rata kao vrsnog mehaničara poslali su ga na rad u brodogradilište u Trogir.

Zahvaljujući toj okolnosti, Giuseppeu (kojega su Trogirani kasnije prozvali Bepo) je ostanak bio još ugodniji. Naime, Bepo se - tada još mlad kao kaplja, a lijep kao slika - zagledao u poznatu trogirsku ljepoticu Perinu, od milja zvanu Milica. I tako se mladi mehaničar iz Trsta u Trogir oženio, dobio troje djece. No, jedan mu je sin prerano preminuo, a drugi - Dukle - je teško bolestan...

- Triba san živit lipi život, ali ja mislin da se to izjalovilo jer je meni došla glave moja osjećajnost, moja previše nježna umjetnička duša. Nešto se u meni definitivno slomilo u vojsci, to je bija okidač za moju psihozu. Bija san u Sarajevu iako san odgađa odsluženje tog nesriknjeg vojnog roka koliko san moga, slutija san da to neće izać na dobro. Nije svak za u vojsku, za pušku. Ja san bija čovik za gitaru, kiparsko dlijeto, pinel. A gurnilo me u artiljeriju... Tamo san puka, iako san uspija vojsku izgurat do kraja. Čak san se bija i tamo afirmira ka umjetnik; za bistu druga Tita, koju san izlija u gipsu (prema glinenom predlošku), dobija san pet dana nagradnog dopusta. To mi je udijelija kapetan diviziona. Odma san uteka u Trogir i jedva se vratija. Znaš, ja san i u Srednju umjetničku iša prije Likovne kulture, studija kojega nisan završija. Cili san bija u umjetnosti, u stvaranju, to mi je bilo gorivo. I muzika. Takve ljude ne smi se mučit vojskama. Nismo svi isti ka cok. Neko bi sad reka, jel, neko ko me prvi put vidi: ovome fale daske u glavi, lud je. Ali niko ti ne more uć u dušu, samo onaj ko ti je sličan. Duša je veća od ovoga tila koje se deformira, potroši. I na kraju uđe u rupu od dva metra – mračno će Dukle.

Dok razgovaramo s njim u lijepom apartmanu u prizemlju kuće u kojoj je na gornjemu katu živio i pokojni brat, na TV-u “piči” RAI UNO.

- Uvik gledan RAI, ne gledan HTV. Ovde me niko ne nervira sa politikon, bar puno manje. Ne gledan arogantne čunke naših političara, nego slušan muziku, a često puštaju i dokumentarce o umjetnosti, muzejima, ili o životinjama. I puno o spizi govoru! To mi odgovara, tako san naučija puno toga skuvat i sam – povjerava Dukle.

Odavno, priznaje, nije uzeo ni dlijeto niti pinel u ruke, a i gitaru sve rjeđe svira. Kad prebire po žicama, često mu se čini kao da plaču... Nekad, veli, zasvira za turiste, pa skupi koju kunu za pivo.

Dijelio slike

- Znan, ne bi smija uz lijekove pit alkohol, ma ni pomirisat. Ali, jebemu život, čovik san, nisan robot! Muško mora dikod popit pivo – smatra momčina iz Trogira, umjetnik nadasve.

Nekoć je jako puno slikao u ulju, najviše na platnu, ali i na drvenoj podlozi. Mnoge je slike podijelio uokolo ili ih prodao za smiješnu cijenu. Simboličnu, samo da isplati materijal. Neki od radova koje je sačuvao zorno svjedoče o neupitnom slikarskom talentu. Njegovi blago stilizirani likovi u sfumato-maniri mjestimično odaju i iskusnijem oku vidljivu izvjesnu mračnu, tjeskobnu crtu.

- Tako bi to ispadalo, iako san ja bija sritan dok san slika. Čak i kad san bija žalostan, razvedrija bi se kad bi slika bila pri kraju. A tek lipon komadu kamena, kako san se veselija! Kad bi na plaži, tamo kod Duhanske stanice (danas je na mjestu bivše “Duhanke” hotel-visokokategornik “Brown Beach”, nap.a.) vidija bili macaklin, bez obzira koliko težak bija, na rukama san ga donija doma, da ga pretvorin u neki kameni portret ili akt! Uvik me oduševljava Michelangelo i drugi renesansni umjetnici, još otkad san za njih sazna ka školarac - veselo će Dukle, čije brojne skulpture čine vrtnu kamenu gliptoteku ispred apartmančića u kojemu stanuje, a dive im se njegovi rijetki posjetitelji.

- Moja dobra i lipa sestra koja je živila u Njemačkoj, a sad je udovica, često me zove na obid, praznikon uvik oden do nje. Ma, dobri su ljudi prema meni. Ali, neka me sad niko krivo ne svati, otkad je moj Laco umra, ja neman nikoga, ka da san sam na svitu - eto tako se osjećan. Ne daj vam Bože da se ikad tako osjećate. Pomažu mi lijekovi, a malo mi pomaže i sport. Je, sport – potvrđuje Dukle jer je vidio da smo se začudili.

Čovjek, ruku na srce, nema sportsku fizionomiju, no već smo naučili da stvari nisu uvijek onakve kako izgledaju.

- Plivam ja po cile dane. Otvorin sezonu u treći misec (evo sad ću brzo), i tako svaki dan kraul, leptir, leđno oko “Duhanke” (ispred spomenutog hotela na mjestu duhanske stanice građene u doba Austro-Ugarske, nap.a.) sve do kraja desetog miseca! - malo se oraspoložio Dukle Podreka.

Povjerio nam je i da će opet početi slikati jer ga ohrabruju sestra i poznanici. Odao nam je još jednu malu tajnu.

- Znaš šta, volija bi se oženit. Ne zbog ludosti niti pravljenja dice, nego zbog društva, da iman s kin progovorit ujutro, popit kafu. Bija bi ja dobar muž, znan i skuvat. Naučija san priko RAI-ja bez ičije pomoći skuvat špagete, napravit kruv i pizzu. Eto, jedan put ću i vas novinare pozvat kad zamisin. Tija san i danas, ali nisan se ćutija najboje – pošteno će Duško Dukle Podreka, Michelangelo iz Trogira.

#DUšKO PODREKA

Izdvojeno