Dok Makarska još spava, a prve zrake sunca počinju milovati ulice, Toni Vujčić već je odavno na nogama, s metlom u ruci i osmijehom na licu, briše gradsku svakodnevicu. Njegov posao pometača u "Makarskom komunalcu" možda je nevidljiv oku prolaznika, ali Toni je odavno naučio da prave vrijednosti ne traže pažnju – one se prepoznaju u tišini. A upravo u toj tišini njegov um vodi bitke na crno-bijelim poljima, gdje je strategija važnija od riječi.
Toni nije samo radnik koji već dvadesetak godina marljivo brine o svom gradu. On je suprug, otac i učitelj, svjetski prvak u šahu za gluhe te čovjek koji je od svojih najvećih prepreka izgradio stepenice prema snovima. Njegova priča je dokaz da ni životne nedaće, ni zvuk tišine ne mogu zaustaviti srce koje zna što želi. Kad krene naprijed, potez po potez, Toni nas uči da ništa nije nemoguće – ni u šahu ni u životu.
Ljubav prema šahu
– Šah sam zavolio još kao dijete, s tri godine – prisjeća se Toni s osmijehom.
– Gledao sam tatu i susjeda kako igraju, a kasnije, dok sam igrao s njima, tata je brzo shvatio da imam talenta i upisao me u šahovski klub. Danas sam, već 35 godina, član šahovskog kluba “Makarska” – priča nam Toni koji nesebično prenosi svoje znanje i najmlađima. Grad Makarska omogućio mu je, unatoč oštećenom sluhu, da bude trener šaha i podučava djecu u vrtićima i osnovnim školama.
Šah je neprocjenjiv alat za razvoj uma, posebno u današnjem svijetu preplavljenom brzim vijestima i beskrajnim informacijama koje ometaju mlade. U vremenu kada je koncentracija na udaru sa svih strana, šah pruža rijetku priliku da se uspori, usmjeri misli i razvije sposobnost dubokog promišljanja.
– Djeci šah pomaže razviti strpljenje i razmišljanje. Želim ih naučiti da je i poraz dio života jednako važan kao i pobjeda. Znati prihvatiti ga čovjeka također čini pobjednikom – objašnjava Vujčić.
Njegov put do svjetske titule nije nimalo bio lak. U dobi od samo godinu dana, komplikacije s visokom temperaturom i upalom uha oduzele su mu sluh. Međutim, ništa ga nije spriječilo da pronađe put do iznimnih postignuća i ostvari svoje snove. Dapače, taj put doveo ga je i do toga da pronađe svoju ljubav...
„Silver lining”
Toni je kao dijete, zbog zdravstvenih problema, živio u Zagrebu, gdje je pohađao Dječji vrtić Poliklinike "SUVAG" i kasnije osnovnu školu s posebnim odjelom za djecu oštećenog sluha. Prisjeća se kako je ujutro pohađao redovnu školu s čujućom djecom i učiteljicom, dok je poslijepodne provodio u posebnom odjelu, gdje je radio domaće zadaće i sudjelovao u logopedskim vježbama zajedno s drugom djecom oštećenog sluha.
Tamo je upoznao Natašu, svoju buduću suprugu. Kad je počeo rat, njegova obitelj se 1991. vratila u Makarsku, gdje je krenuo u peti razred osnovne škole.
Rat ih je razdvojio, ali sudbina ih je ponovno spojila... Točnije – zajednička prijateljica. Toni i Nataša opet su se spojili pa i vjenčali 2011. godine. Danas su ona i njihov osmogodišnji sin Gabriel, koji također pokazuje talent za šah, njegovi najbolji navijači!
U odgoju sina, susretao se s nekim izazovima... Iako je, kaže nam, teško biti gluhi roditelj ne želi se žaliti.
– Jako je lijepo imati svoju djecu. Moj sin dobro čuje i priča, a za to je najviše zaslužna moja supruga. Kad mu nešto treba, Gabriel uvijek dođe do mene i zove me tapkajući me. Kad neke riječi ne razumijem, uvijek ih ponavlja. Ima strpljenja i razumijevanja i zbog toga sam jako sretan – objašnjava nam Toni te dodaje kako mu je velika želja da Gabriel nauči znakovni jezik.
Svaka priča ima svog junaka, a ova ima čak dva. U školi šaha, gdje Toni radi s osnovnoškolcima, Gabriel je njegova "desna ruka" i osobni prevoditelj. Kad se nađe u situaciji da ne razumije što neka djeca ili odrasli pokušavaju reći, njegov sin uskače. Pažljivo sluša druge i uvijek mu strpljivo prevede svaku riječ i prenese sve što treba znati.
– Moram reći da je on veliko čudo od djeteta – kaže ponosni tata. I dok mnogi uče igrati šah, Toni ima priliku svakodnevno promatrati kako njegov sin igra svoju životnu partiju s nevjerojatnom zrelošću i dobrotom.
Međutim, ništa od toga ne bih mogao bez pomoći i podrške supruge Nataše...
– Izrazito sam ponosna na suprugov uspjeh jer njegova priča i život pokazuju da se bez obzira na gluhoću može uspjeti. Ne samo on, nego i druge osobe koje imaju neke prepreke. Mom suprugu je bilo teško od djetinjstva – puno je bilo terapija, vježbi, neka djeca ne bi prihvaćala gluhoću što im je bila velika nepoznanica. Sada je došao do trenutka da su ga mala djeca u školi i vrtiću tako radosno prihvatila kao trenera, što mi je najviše ispunilo srce. Kada ga vidim kao trenera s djecom to mi je nešto neopisivo. S druge strane, s obzirom koliko je uspješniji zadnjih par godina, sad sam ipak poželjela da je malo više kući s djetetom i sa mnom – kaže nam ponosna Nataša.
Po jutru se dan poznaje
Tonijev dan počinje u tri ujutro. Radi do deset. Čisti od Kostele do Arbuna, a otkriva nam i da je to njegova a teretana!
– Stalno sam u pokretu, a na turniru je kondicija ključna. Jedan moj meč trajao je 11 sati, izgubio sam tri kilograma samo u tom danu – priča nam.
Toni priprema svoje šahovske bitke pomno, proučavajući poteze protivnika iz dostupnih baza podataka. Na internetu su sve partije zabilježene, ali njemu je najdraže učiti na stari način – iz knjiga i vlastitog iskustva.
– Internet je olakšao stvari, no nekad je bolje misliti svojom glavom – kaže nam svjetski prvak u šahu koji iza sebe ima više nego jednu zlatnu medalju.
Prvo olimpijsko zlato u povijesti
U ožujku ove godine, Hrvatska muška šahovska reprezentacija gluhih ostvarila je povijesni uspjeh osvojivši prvo olimpijsko zlato u klasičnom šahu!
– Olimpijsko zlato je san svakog sportaša, a i meni je bilo ogromna želja ostvariti ga. Krvavo sam se borio do samoga kraja i sretan sam što sam na kraju to i uspio – ne krije zadovoljstvo Vujčić.
Toni Vujčić smatra da bi, kao osoba koja čuje, imao veće šanse za brži napredak u šahu. Komunikacija je, ističe, ključna za razvoj u ovom sportu. Dobar trener mogao bi ga usmjeriti i podučiti kako doseći profesionalnu razinu, što bi znatno ubrzalo njegov napredak, kako u igri tako i u razumijevanju šaha. Međutim, kao gluha osoba, često se suočava s dodatnim izazovima, posebno u vezi komunikacije.
– Teško je naći takvu osobu koja bi imala strpljenja i razumijevanja. Ali, neću se žaliti jer je takav život koju sam prihvatio i kakav jesam sada. Uvijek treba misliti pozitivno i ići dalje svojim putem – zaključuje.
Toni Vujčić pravi je dokaz da granice ne postoje. Dalmatinac je uspio u svom planu i predvladao sve životne prepreke. Predvodeći danas i Šahovski klub gluhih osoba "Marjan", kojem je ujedno i predsjednik, posvećen je razvoju kvalitete i izgradnji ugleda kluba. Njegova poruka je jasna: "Ništa nije nemoguće kad vjeruješ u sebe".
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Slobodne Dalmacije i Hrvatskog Telekoma.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....