Katkad je nečiju hrabrost i optimizam teško opisati.
Slušajući priču mlade Daruvarčanke sa zagrebačkom adresom Lucije Živković, čovjek se uhvati kako ustukne pred nevjerojatnom energijom, željom za životom, pa se neminovno zapita "bih li ja to uopće mogao", piše Mojportal.hr.
Lucija je do pred koju godinu bila sasvim zdrava, prekrasna djevojka, živjela je punim plućima. U utrobi je kao 25-godišnjakinja nosila dijete začeto iz ljubavi, život se otvarao poput cvijeta u proljeće, no radost trudnoće i majčinstva uskoro će zamijeniti nebrojeni sati u liječničkim ordinacijama, bolne pretrage i borba za goli život.
Sve je počelo te 2020., kada je još u trudnoći Lucija na tijelu napipala nekoliko kvržica.
- Otišla sam kod više liječnika, ali svi su mi rekli da se ne moram zabrinjavati, da su to nakupine masnog tkiva vjerojatno uzrokovane hormonalnim promjenama u trudnoći.
Duboko u sebi osjećala sam da sa mnom nešto nije u redu, ali nisam znala što. Odlazila sam i kod privatnih liječnika, plaćala si ultrazvuke, uvijek je to bilo masno tkivo. Tako sam iznijela trudnoću, a nakon poroda sve se strašno razbuktalo. Kvrge su odjednom bile po cijelom tijelu, ispod rebara, na trbuhu, po nogama... - opisuje početak svoje sad već dulje od tri godine borbe.
Trudnoća i porod su prošli sasvim normalno, ali kvrge su nastavile rasti. Lucija je otišla u daruvarsku Polikliniku Arcadia gdje je tim na čelu s dr. Biljanom Ignjatovskom izvadio jednu kvržicu iz njene dojke i poslao je na analizu u pakračku bolnicu. Najgore slutnje su se ostvarile.
- Rekli su da sumnjaju na limfom, ali da svojim metodama ne mogu biti sigurni te su uzorak poslali u Zagreb. Tamo sam upoznala sjajnu liječnicu kojoj sam i danas pacijent, jednu od najboljih hematologinja u Europi dr. Sandru Bašić Kinda iz KBC-a Zagreb (Rebro) - prisjeća se Lucija.
Tu je doznala da je njena dijagnoza strašnija nego što se mislilo. Jest, limfom je i to Non-Hodgkinov, ali nimalo nalik ičemu s čime su se liječnici imali priliku susresti u Hrvatskoj. Štoviše, kožni limfom poput Lucijinog zabilježen je možda pet puta u čitavoj Europi. Službena dijagnoza: "gamma/delta kožni limfom T-stanica".
- Sve je bilo nepoznanica, kako za mene tako i za liječnike koji su mi pokušavali pomoći i koji stvarno i dalje daju sve od sebe. Krenula sam na niz pretraga. Limfom je bio posvuda. Imala sam ga i u želucu. Imao je nevjerojatnu stopu rasta od 98 posto. Bujao je svaki dan. Liječnici su me odmah uputili na šest ciklusa agresivne kemoterapije. Već na početku rekli su mi da ću vjerojatno morati na transplantaciju koštane srži - kazuje.
Na kemoterapiju je dobro reagirala, a podvrgnuta je i postupku autologne transplantacije matičnih stanica, postupak u kojem sama sebi donira matične stanice. Taj je zahvat, zbog kojeg je četrdeset dana morala biti u bolnici, obavila u rujnu 2021.
- Zapravo sam sve to odlično podnijela, bez ikakvih nuspojava. Naravno, malo sam se više pazila zaraza jer mi je imunološki sustav bio slabiji, ali osjećala sam se dobro. Kvrge su nestale, proglašena je remisija limfoma i cijela 2022. prošla je mirno. Priča završena. Ali ne...
- U prosincu 2022. na nogu mi se vratila kvrga, a u glavu onaj neugodan osjećaj koji me pratio prvog dana. Cijelo to vrijeme sam pozitivna, nisam dozvoljavala bolesti da mi uništi život, ali tada sam malo klonula. Pomislila sam - ne valjda opet. Tješila sam se da ljudi žive s tumorima i po dvadeset godina, da meni nije najgore, ali taj osjećaj je ipak bio u meni i bio je strašan - govori nam.
I ne biste vjerovali, unatoč svim nedaćama, govori to pomalo veselo.
- Nisam dozvolila da me sve to obeshrabri. Crni humor me izvlačio i izvlači me i dalje. Nekada moram tješiti ljude oko sebe koji su više zabrinuti nego ja. Govorim im, ma daj, koja si majka malog djeteta može priuštiti odmor i 40 dana ležanja - smije se neumorna Lucija.
I da, bio je to opet limfom, pokazat će biopsija. Pred Luciju je liječnički tim iznio dvije opcije. Jedna je transplantacija koštane srži od donora. Druga joj se opcija učinila boljom i bezbolnijom.
- S obzirom na to da je limfom ovaj puta bio lokalan, samo na nozi, uzela sam tri ciklusa lakše kemoterapije i zračenja. To sam puno bolje podnijela nego prvi put, nije bilo nuspojava, nije mi ni kosa otpala...Pa i limfom se počeo "dobro ponašati". Reagirao je na terapiju. No, rekli su mi da je on tu, da čuči u meni i da je pitanje vremena kad će prestati reagirati na terapiju te opet početi divljati po mom organizmu. I eto nas, tako je i bilo.
Počele su se pojavljivati visoke temperature koje nikako nisam mogla skinuti. Liječnici više nisu znali što mi je, stavili su me na imunosupresive misleći da moje tijelo reagira na terapiju pa sam zato pod temperaturom. Razumijem ih, zajedno smo isprobavali razne metode, ni oni nisu dosad imali ovakav slučaj, naprosto ga nemaju s čime usporediti - kaže Lucija.
Temperature su se nastavila. Unazad tri mjeseca Lucija ih ima svakoga dana - od 38,5 do 39 stupnjeva. Tijelo joj gori. Novi nalazi pokazali su da je limfom opet tu. Lucija je stoga podvrgnuta terapiji kortikosteroidima. "Čučavi" limfom miruje, ne širi se, ali to nije rješenje. Ono je samo jedno, transplantacija koštane srži. No, čije?
Lucija nema braće ni sestara, jedino majku koja je prestara za doniranje, tako da donor mora biti nesrodan, a opet kompatibilan s njezinim tijelom. Prije nekoliko dana stoga je podnesen zahtjev prema HZZO-u da se Luciji Živković odobri transplantacija, a kad se ta dokumentacija riješi (što obično vrlo brzo ide, kaže naša sugovornica), predstoji potraga za donorom čiju bi srž ona mogla primiti.
- Radi brzine postupka, poželjno je da to bude netko iz Hrvatske, iako Registar donora matičnih stanica i koštane srži obuhvaća cijelu Europu. Donor će se sigurno naći, samo u Hrvatskoj upisano ih je dosad oko 64.000 tako da ne sumnjam da će se naći netko i za mene. No, to je sada utrka s vremenom jer transplantaciju bi valjalo obaviti dok sam još dobro, dok se limfom opet nije razbuktao po cijelom tijelu - pojašnjava.
Lucija Živković stoga je pokrenula javni apel prema svim građanima da učine malen, bezbolan korak koji nekome može spasiti život, a to je da daju svoju krv za tipizaciju i upišu se u registar donora kroz projekt koji je javnosti postao najpoznatiji po slučaju novinarke Ane Rukavine čija obitelj vodi i Zakladu Ana Rukavina.
- Samo veoma malen postotak ljudi kojima se izvadi krv i stavi ih se u registar potencijalnih donora matičnih stanica ili koštane srži uistinu donira. Ali važno je da je ta baza što veća. Zato bih voljela da se što više građana odazove. Možda neće pomoći meni, možda će nekome drugom - kaže.
Sam postupak upisa krajnje je jednostavan. Dovoljno je dati krv koja će potom ući u bazu podataka. Ako je donor adekvatan, pozvat će ga.
- Postoje dvije procedure, jedna je transplantacija matičnih stanica. To je postupak od nekoliko sati, bezbolan. Osoba pročita knjigu ili gleda film i to je to. Koštana srž daje se pod anestezijom, iako su je ljudi donirali i kada nije išla opća anestezija. Njima se beskrajno divim jer su podnijeli tu bol da nekome spase život. U pravilu, osoba vrlo brzo izlazi iz bolnice, ovisno o oporavku organizma, no treba reći da se već za nekoliko tjedana koštana srž donora potpuno regenerira, kao da je nije ni donirao - objašnjava.
Dakle, ta malena neugodnost, dan-dva u bolničkom krevetu nekome spašava život?
- Da - jasno i glasno kaže naša druga sugovornica, Milada Sofka iz daruvarske Lige protiv raka.
- I zato smo već pokrenuli akciju. Pozivamo ljude od 18 do 40 godina starosti da nam se jave kako bismo mi onda pozvali zakladu Ana Rukavina. Naime, da ljudi ne moraju odlaziti u Zagreb na testiranje krvi, oni će, kada se organiziramo, doći ovdje i izvaditi krv onima koji su zainteresirani upisati se u Registar.
Već nam se prvog dana, otkako smo najavili akciju, javilo sedam osoba. I lani smo imali sličnu akciju koju gotovo da nismo ni oglašavali, a prikupljeno je više od dvadeset uzoraka krvi - kaže Sofka ističući kako je to veoma mala i jednostavna stvar, a nekome može biti itekako velika.
Kada će akcija biti provedena ovisi o broju onih koji se jave u Ligu i iskažu interes. Lucija Živković nada se da će odaziv biti što veći jer, kaže, ljudi su u Daruvaru plemeniti i rado pomažu. Što se njene priče tiče, ona čeka svoj epilog.
- Nadam se da bi sve moglo biti obavljeno do kraja ljeta. Tako su mi rekli, što me iznenadilo, mislila sam da ću i dulje čekati - kaže.
U međuvremenu, Lucija se trudi živjeti normalnim, veselim životom. Uživa u roditeljstvu, na društvenim mrežama objavljuje svoje fotografije, tijek liječenja, educira ljude i poziva na akciju. Nasmijana je, puna životne energije, ali onaj s početka priče i dalje čuči u njoj, spreman joj u trenutku oduzeti sve što ima. A uz njega i taj gadan, neugodan osjećaj u glavi kojeg samo nečija plemenita gesta može zauvijek otjerati, piše Mojportal.hr.