Ljubavnu idilu narušila poruka o muškarcu s kojim je izlazila: ‘Jecaj koji je provalio presavio me je preko koljena‘

Najbolja stvar kod njega bila je što me nije htio povrijediti. Nakon posljednjeg zasijecanja u srce, morala sam znati da neće biti izlazne rane.

"Dečko" je bilo više nego što sam mogla zbrojiti. Tehnički, on je služio kao taj gerijatrijski eufemizam, "suputnik", osoba s kojom se provodi vrijeme, ili koja dijeli iskustva drugoga, osobito kada su neugodna ili nepoželjna.

Njegove su me jagodice natjerale da poželim da sam stavila olovku za oči za naš prvi spoj prošlog srpnja, dvosatnu užinu s pričama o putovanju. Prvo smo se poljubili na jezeru nakon veslanja na dasci. Na moj rođendan, dok sam pjevala karaoke, on je plesao ispred, moj jedini hype tim. Rekla sam mu da se na mene ne može dugoročno računati. (Sumnjala sam da ću se preseliti, plus, unutra je bilo polumrtvo biće). Rekao je da je ionako izbrisao svoje aplikacije za spojeve i da samo želi ovo učiniti, čak i ako to nije zauvijek. Odlučili smo se za ekskluzivne suputnike.

Kad sam poslala poruku, on mi je odgovorio. Ako je kasnio, javio bi mi. Kad smo zajedno kuhali, on je prao suđe, piše Paulette Perhach za Huffington Post.

Živio je sat vremena južnije, pa smo se u mome stanu blizu njegovog ureda obično družili tijekom radnog tjedna. Poslao bi poruku: "Hej ljepotice!", napravio planove, a zatim došao u četvrtak ili nedjelju sa svojom torbom za teretanu. Pozdravio me svojim glasom morskog povjetarca kao da sam ugodno iznenađenje.

Imali smo sreće da smo dobili dozvolu za planinarenje planinskim lancem od nekoga tko ju je tražio 10 godina. Tijekom četverodnevne avanture od 20 milja, ne samo da smo usavršili našu igru ​​šatora, postali smo jedini koji su se sjećali kako se odraz planine slikao na vodi, kako je ono mladunče planinske koze blejalo, kako, nakon što smo skočili u jezero, dok smo ležali jedno na drugome da se osušimo na osunčanoj stijeni, prolazak vremena suzio se na njegovo srce, udarajući o moja leđa.

Pola godine ljubavne idile

Pozvao me da se nađem s prijateljima koji su dolazili od kuće. Odvela sam ga da jede za stolom jednog od mojih matrijarha, na otoku kraj Seattlea s preslatkom najezdom zečića. Onoga dana kad sam se fotografirala, poslao je poruku: "Neka tvoja ljepota zablista i neka tvoja blistava energija bude uhvaćena svakim klikom."

U prosincu, dok smo gledali "Mare of Easttown", jedan lik je rekao: "Stvari ne moraju trajati vječno da bi bile važne." Pitala sam se bori li se i on protiv poriva da pogleda. Sumnja da ću se preseliti pretvorila se u plan da živim tamo gdje si mogu priuštiti brigu o sebi. Svratila sam u New Mexico, a on je rezervirao let za posjet, za svoj rođendan.

Nismo se dogovorili da za Božić ne dajemo darove, ali prije nego što sam otišla provesti praznike s obitelji, dao mi je zamotani kuharski nož. Umjesto zabave s prijateljima za Novu godinu, vozili smo se obalom Oregona, pokraj Cannon Beacha, do A-framea na litici s pogledom na more, koje je podrhtavalo u snažnim naletima. Probudio me u ponoć da me poljubi i poželi sretnu novu godinu. Ujutro 1. pročitala sam mu "Atomske navike" dok smo sjedili kraj vatre koju je zapalio, dok su valovi udarali o morske hrpe ispod. Iako smo ovo prestali nazivati ​​vezom, uhvatila sam se kako pjevušim od nečega poput ljubavi - zahvalnosti prema tom čovjeku koji me nagovorio da se ponovno smekšam prema životu.

Dok sam se vozila kući, došlo je vrijeme da ga pitam hoće li me odvesti na aerodrom za dva tjedna. Rekao je sigurno, ali me samo pitanje slomilo, držalo me okrenutu prema prozoru. Kad smo stigli, samo smo stajali dok me držao.

Koliko god smo vremena proveli zajedno, nisam puno objavljivala o njemu na društvenim mrežama: silueta ovdje, drugi par stopala ondje, njegov auto na trajektu. Nisam htjela objašnjavati. Ali na našim novogodišnjim fotografijama konačno sam ga označila. Polagala pravo na njega. Bio je netko za mene, već pola godine.

Otrežnjujuća poruka

Dva tjedna poslije, jurila sam između kutija, zahvalna što je došao pomoći odvući posljednji teret u skladište. Ujutro bih se pozdravila s 10 godina Seattlea mašući mu za pozdrav.

Pala sam na kauč za pauzu. Možda sam pogledala svoje zahtjeve za poruke na društvenim mrežama, u biti mapu neželjene pošte, kako bih odgodila još koju minutu. Tamo sam pronašla poruke od žene čija je profilna fotografija mogla biti moja. Pune usne, sunčane naočale, planinarski ruksak.

"Bok, Paulette. Ne poznaješ me, ali upravo sam razgovarala s tipom s kojim se viđam zadnjih mjesec dana. Očito ste se i Vi viđali s njim."

Snimke zaslona. Njegov osunčani profil koji sam snimila tijekom naše planinarske avanture iznad joj je poručio: "Bok ljepotice!" Zatim fotografije. Te jagodice koje sam vršcima prstiju pratila pored njezina lica, oboje su se smiješili na suncu.

"Dolazio je u Portland kako bi proveo vikende sa mnom."

Jecaj koji je provalio iz mene presavio me preko koljena.

Imala je privatni račun sa zagonetnim korisničkim imenom i biografijom u kojoj je stajalo samo: "Ostani mekan. Odbij umrijeti."

Rekla mi je da joj je "jako žao", a zatim smo si cijelo jutro slali poruke.

Suočavanje prevaranta s istinom

Dijelili su vrtlog pet vikenda. Nosila je ruksak; te je godine prepješačio 20 milja "s prijateljima". Zajedno su kuhali. Čak je i prao suđe. Jednog je dana na Cannon Beachu rekao da bi joj volio pokazati ovaj otok pun zečeva koje poznaje. Kad je rekla da joj nedostaje pisanje, preporučio je "Atomic Habits". Nekada je živjela u Albuquerqueu, a on je tražio preporuke restorana za svoj nadolazeći rođendanski posjet sa "starim prijateljem".

Otkazala je planove s djevojkama da provede Božić s njim. Za Novu godinu kampirala je sa svojom djecom, a on je slao poruke o tome koliko je snijega u Seattleu i kako je jedva čekao da zajedno uživaju u 2022.

Prije njega bila je u braku 18 godina s prevarantom, ali je ostala zbog njihove djece. Tada je rak dojke u njoj probudio želju za nečim stvarnim. Razvedena i gotova s ​​kemoterapijom, počela je izlaziti prije godinu dana, ali je teško vjerovala ljudima. Kad je otkrila izdaju koju je pretrpjela, uzeo ju je za ruku, pogledao je u oči i rekao: "Sa mnom se o tome nikada nećeš morati brinuti."

Dan nakon te izjave, slučajno je pregledavala njegove označene fotografije na društvenim mrežama.

U klasičnom srednjoškolskom potezu, nazvala sam ga dok je ona slušala. Trebala je čuti da će doći s istim glasom koji je obećao da joj nikada neće lagati. Nakon što je potvrdio naše planove, rekla sam: "Postoji samo jedan problem."

"Imaš me", rekao je direktno. Zatim me je, stjeran u kut, optužio da ga pokušavam povrijediti.

zaštitnička briga vratila se kao lijek

"Nemoj joj ovo uvaljivati!" viknula sam, a kroz mene je prostrujao zaštitnički puls. Ubrzo je spustio slušalicu. Promrznula sam, obukla zimski kaput i razgovarala s njom gotovo sat vremena, okružena kutijama koje sam morala nositi.

Svaka njegova laž koju sam saznala tijekom našeg razgovora pogodila me kao zrno sačme. Samo tog četvrtka odvezao se izravno iz mog zagrljaja u njezin. To nikad nije bila torba za teretanu. Tekst koji mi je poslao za moje fotografiranje, mora da se iskrao kad je izašla iz sobe.

Kao što sam njemu slala navečer poruke o svome danu, sada sam njoj poslala: "Nadam se da si dobro preživjela vikend."

"Mislila sam da je sigurna opcija za moje srce koja liječi", poručila je. "Sad mi se grči u želucu od pomisli da ću uopće pokušati ponovno."

Mislila sam da sam prebrodila sve vrste prekida, ali nijedan nije bio ovakav da sam imala toliko toga zajedničkog s nekim koga sam tek upoznala. Obično kroz to prolazite sami. Nitko neće biti toliko opsjednut kao vi, i to sa željenom dozom sitničavosti. Prijatelji žele da se pridržavate "tehnika zdravog suočavanja". Poznanici vas guše inspirativnim citatima s jastuka.

Mi nismo bili takvi. Naše mračno prijateljstvo formiralo se kao da smo susjedi u domu naših ljubavnih života, usmjereni na privremeno olakšanje od patnje, a ne na nadu u izlječenje. Osoba koja dijeli iskustva drugoga, posebno kada su neugodna ili nepoželjna. Imala sam drugu vrstu suputnika.

Dok me nasmijavala, nudila slatkoću, a ja pokušavala učiniti isto, zaštitnička briga koju sam osjećala prema njoj potekla je natrag prema meni. Sve riječi koje sam uputila da je utješim, rekla sam i čula.

‘Nisi laka meta, ti si samo dobra osoba‘

"Bila sam laka meta", poslala je poruku.

"Nisi laka meta", odgovorila sam. "Ti si samo dobra osoba."

Tek kad se nježno susreće s oštrim, mekoća se čini kao loša ideja. Naši su mozgovi znali da ima smisla ostati mekan, a opet, desetljećima s ožiljcima, nismo se mogli natjerati da to preporučimo. Ipak, pokušali smo podsjetiti jedni druge da smo ljudi, a ne mete, s koliko god smo trunkom morala mogli prizvati.

Žene se posvuda pokušavaju boriti s načinom na koji nas svijet online spojeva tretira, s dimom i ogledalima koje stvara. Prijavljujemo se na online grupe za objavljivanje o muškarcima koji su nas povrijedili. Ponizno objavljujemo čak i fotografije tipova s ​​kojima je dobro, nadajući se da nitko nema što reći o njima.

Kako se, pitali smo se ona i ja, stalno vraćaš onome tko si bio prije nego što si proboden? Kako ne ogoliti sve očnjake i ispružiti kandže, iako znate da ako na ovaj način upoznate pravu osobu, mogli biste je propustiti?

Nitko od nas se ne pretvara da ima odgovor. Ali osjećala sam se centimetar bliže tome, za nas obje, dok sam ispisivala čestitku za poklon za Valentinovo koji sam joj poslala, košulju sa zalaskom sunca nad šumom, šator i riječi "Mrzim ljude," jer je zaslužila - mi zaslužujemo - dobro iznenađenje.

Kao što želim njezinu vjeru, zakoni fizike zahtijevaju da to želim za sebe, da ostanem otvorena i meka - barem prema mogućnosti, piše Paulette Perhach za Huffington Post.