Otkako je Zakoniti otišao u zasluženu mirovinu, nema dana da ga netko ne upita: I šta sad radiš? On redovito odgovara: Ništa, šta bih radio? Ali ljudima to uopće nije uvjerljivo. Čini mi se da je i naš svijet popušio kapitalističku foru da čovjek doživotno mora raditi i da umirovljenje nakon četrdeset i više godina crnčenja, ne treba uzimati ozbiljno. Jebateled, pa do prije dvadeset, trideset godina nitko živ nije postavljao takva pitanja. Nešto se gadno desilo u međuvremenu.
Kad je moj stari otišao u mirovinu, a imao je samo 55 godina, nitko ga nije salijetao nikakvim pitanjima. Ljudi su jedino, posebno oni koji nisu kao on imali beneficirani radni staž pa su morali raditi do šezdesete – ej, samo do šezdesete u mraku socijalizma! – s uzdahom znali primijetiti: Blago t...