StoryEditor
ŽivotON JE INSPIRACIJA

Ispovijest Svena Maretića: Nakon nesreće na Braču ostao sam paraliziran, imam vide u kralježnici, ali živim punim plućima. Jednom čovjeku puno dugujem

Piše Saša Jadrijević Tomas
19. veljače 2020. - 22:49
Jakov Prkić, Tom Dubravec/HANZAMEDIA

U Splitu je održana edukacija o ozljedama kralježične moždine na kojoj su govorili naši i švedski liječnici, ali jedno od najzapaženijih izlaganja imao je i Splićanin Sven Maretić.

Dok je Sven govorio, u amfiteatru MF-a vladao je muk; svi su željeli čuti momka koji je u ranoj mladosti postao paraplegičar. Sven je bio zdrav, aktivan momak kojeg je 2006. zadesila prometna nesreća. U automobilu je bio putnik.

Nakon te prometne nesreće život mu se okrenuo naglavačke. Završio je u kolicima. Za njega je, kaže, to bio još jedan izazov i prepreka koju je uspješno preskočio. A danas pomaže i drugima u sličnoj situaciji. U publici se čulo kako je Sven jedan od onih mladih ljudi koji nosi promjene, koji je svojom energijom i upornošću olakšao život i drugim osobama s invalidnošću u dalmatinskoj metropoli.

- Nakon prometne nesreće na Braču prebacili su me u Split. Po priči roditelja i ljudi koji su tu bili, liječnici nisu znali što bi točno sa mnom pa su me premjestili u Zagreb, u Kliniku za traumatologiju u Draškovićevoj. U toj bolnici stavili su mi neke vide u leđa. I dan danas ih nosim, trebao bi ih skinuti, ali to ćemo još vidjeti... - kaže suvereno Sven pred amfiteatrom Medicinskog fakulteta u Splitu. No, nije sve išlo glatko s rehabilitacijom. Štoviše, bilo mu je toliko teško da je na svoju ruku i kontra preporuke liječnika napravio jedan veliki rez. I to rez koji će se kasnije pokazati kao dobra odluka.

- Varaždinske toplice su vodeća ustanova za takve vrste ozljeda, ali meni i drugima su tamo uvjeti bili jako loši. Ja se u tim toplicama nisam snašao, tretman prema meni kao pacijentu nije bio onakav kakav sam očekivao. Otišao sam doma na svoju ruku. U Splitu sam radio rehabilitaciju.

image
Tom Dubravec/HANZA MEDIA

Jako puno dugujem svom fizioterapeutu Filipu i njemu zahvaljujem što sam čovik kakav sam danas. Puno sam postigao nakon ozljede, hvala mu jer je bio uz mene u najtežim trenucima. U vrijeme rehabilitacije nije nikome dopuštao da dolazi i gleda nas. Naime, svi znamo da ti roditelji žele najbolje, ali te na kraju previše razmaze i nema više onda tog drila koji ti je potreban da se što je moguće više oporaviš - prisjeća se Sven svog oporavka.

Ima i poruku za liječnike i druge medicinare kad se susretnu s pacijentima koji imaju paraplegiju ili tetraplegiju, a još ne znaju za dijagnozu.

- Jedan od liječnika je bio dosta direktan i... ne bih rekao grub, ali bio je dosta iskren. Međutim, to nisu bile riječi koje sam ja trebao čuti u prvom danu rehabilitacije. Tako da ja tog liječnika nisam vidio iduća dva mjeseca jer smo se međusobno izbjegavali. Liječnicima bih savjetovao da najprije pričaju s obitelji, a onda će oni znati kada je pravi trenutak i na koji će način osobi reći pravo stanje stvari - kaže Sven koji je imao krize, ali je jedan dan rekao da mu je dosta samosažalijevanja.

- A što je s onima koji imaju tetraplegiju? Pomislio sam da ja ipak mogu sve s gornjim dijelom tijela. Nakon toga sam sebi postavio pitanje kako se izdignuti, kako produžiti sa životom. Znam, možemo ostati negativni i biti sami u četiri zida. Ali to meni ni jednog momenta nije bila opcija.

image
Jakov Prkić/HANZA MEDIA

Danas sam turbo zadovoljan svojim životom, imam pozitivne misli i savjet i utjehu za druge ljude koji su prošli isto ili slično što i ja. Split je prije bio dosta zatvorenija sredina za osobe s invaliditetom, ali danas se to promijenilo nabolje. Dio te promjene smo svi, i pacijenti i liječnici i mediji - kaže Sven koji se prisjetio i krize u koju je zapao.

- Imao sam sto kilograma, bio sam jako veliko opterećenje ljudima oko sebe i svima skupa. Jer osobu od sto kilograma koja je u ovakvom stanju teško je pokrenuti. Težak si sam sebi, a i drugima. Zaključio sam da nešto treba mijenjati, od prehrane, sporta... I baš u sportu sam našao veliki odgovor na pitanje kakva mi je to promjena potrebna. Sport me izgradio kao osobu, a sa svojih 30 godina života sam napravio puno toga.

Danas me ne pale medalje i postignuća, nego ljudi koji se kao i ja uključe u sport, a to druženje i sportiranje im životu daju smisao, važnost. Sport ti da “kick” da nastaviš s hendikepom koji imaš. Sve je krenulo od plivanja, pa sam se pronašao u atletici, pa košarci. Odnedavno sam pokrenuo i teniski klub - kaže Sven koji je na kraju svog izlaganja zaradio gromoglasan pljesak.

#SVEN MARETIć

Izdvojeno