Naši preci odlazili su u Čile i druge daleke zemlje trbuhom za kruhom, ima tu bezbroj dirljivih priča o bodulima koji su sa škrtoga škoja otišli pogonjeni doslovce glađu; neki su proputovali pola zemaljske kugle da bi sišli pod zemlju, radili u rudniku, e kako bi se barem jednom tjedno najeli mesa.
Bilo je to, u povijesnim okvirima, relativno nedavno, prije stotinjak godina. Neki od tih iseljenih mladića bi sebi naknadno doveli suprugu iz rodnog kraja, upoznavali su je preko pisama, a braku je prethodila pokoja crno-bijela fotografija.
Drugi su ženili lokalne djevojke, stanovnice Čilea, Ognjene zemlje, mjesta na koje ih je već dovezao parobrod i "bacio život". Novaca za povratnu kartu nije bilo, vrijedilo je pravilo: cvjetaj gdje si posađen (presađen).
Iz tih su "nasada" nik...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....