Ante je naš ‘ciplić‘, ali svjetske klase! Mama Marijana: Da sam znala koliko će biti sretan, nikad suzu ne bih pustila!

Dogodi se tako da se kod jedne od 650 beba kromosom ispreplete na drugačiji način. Taj jedan sitni kromosom viška učini od djeteta anđela. Ime svojeg sindroma duguju John Langdon Downu, koji ih je prvi put opisao daleke 1866. godine. Mi ih od milja zovemo “downićima”, ili ih zovemo – Anteee!

– Idem u Antaliju – kaže nam odmah, onako direktno kako samo on to zna, Ante Jurin.

Ante je naš, ali je i svjetski.

– Idem na Svjetsko prvenstvo u plivanju – pojašnjava nam.

Sve stidljiv, nasmijan, ponosan, a skroman.

Jedan od samo troje

– Ante je jedan od samo troje plivača s Downovim sindromom iz Hrvatske koji je isplivao norme za sudjelovanje, te je prvi iz Splita koji odlazi na jedno ovakvo natjecanje – detaljnije nam je sve pojasnio trener Jure Benić iz Paraplivačkog kluba “Cipal”.

A riječ je o 11. Svjetskom prvenstvu u plivanju za osobe s Downovim sindromom (11th World Down Syndrome Swimming & Artistic Championships) koje se u sklopu “2nd Trisome Games 2024 for Athletes with Down Syndrome” održava od 19. do 26. ožujka u turskoj Antalyji.

– Veliko nam je zadovoljstvo što imamo svoga predstavnika, jer red, rad i disciplina se uvijek isplate. Ante je prvi iz našeg kluba koji sudjeluje na ovakvom rangu natjecanja za osobe s Downovim sindromom, ali nadamo se ne i posljednji – tako će trener.

U okrilju bazena na Poljudu sjedimo u sjajnom društvu. Pored našeg svjetskog Ante i trenera Jure s nama je i Ana Jozić, odabranica Antina srca. Nerazdvojni su gotovo od rođenja, prepričavaju nam njihove mame Marijana Jurin i Angela Jozić.

– Da sam znala kako će mu život biti ispunjen, koliko će biti sretan, nikad ne bih ni suzu pustila – iskrena je mama Marijana.

A koliko je budućem svjetskom prvaku (priznajemo, postali smo “Torcida Ante” trenutno!) život ispunjen pokazuje nam njegov dnevni ritam.

Sam idem u školu

Ustajanje je u 5.30, jer valja iz Krila Jesenice stići na trening u 7 sati, ako nakon treninga nema obveza, što je rijetko, vraća se kući spavajući u autu. Sam ide u Turističko-ugostiteljsku školu, autobusom, bez mame, napominje. Nakon nastave, obvezno, odlazi u Udrugu Down 21 koja je centrom društvenog mu života. Igraonice, radionice, tečajevi, veselice, sve se tamo odvija.

Ona trisomija koju smo spomenuli nije ga spriječila da u okviru školske prakse radi u kafiću “Pivkan” dva puta u tjednu.

– Pazin na čaše, pazin na kavu, punim vodu – sve nam nabraja budući pomoćni konobar, još je malo ostalo do mature, a bude i manče, smješka se. Sve što zaradi – sprema na sigurno.

Štedi za prsten

– Za što štediš – mi smo znatiželjnici, do posla je, nije do nas...

– Za prsten – opet će “u glavu” Ante, pa sve stidljivo pogledava prema svojoj Ani.

I Ana je plivačica, njen trener Mirko Samardžić pogledava sa strane i kima glavom, dobra je, tako će neverbalno. A kod Ane neverbalnog nema, o, ne, Ana je ko navijena.

– Bili smo na koncertu za Valentinovo. Sami! Bez mama! Ante je kupio srce i medu s našom slikom i ružu, ja sam kupila čokoladu i šalicu s njegovom slikom. Bili smo na Gripe, pjevao je Matija Cvek. I mi ti pjevamo – ma, čekaj, čudimo se sve mi, kako sad i plivanje i škola i pjevanje?! Koliko to njima dan traje?

Da, da, pjevaju, i sviraju gitare, čim s razgovorom završimo – jure na tečaj. Imaju “duet”, zvali bi se “Prva liga” da ime već nije zauzeto, čim im se pruži prilika otpjevat će zajedno “Jedan život malo je”...

Plesali, plesali, plesali

I sve smo doznali, kako Ana koja samo što nije postala slastičarkom, kuha sama, a jednog dana očekuje (s punim pravom, op.a.) kako će Ante prati suđe. Treniraju i kuglanje, to nam je otkrila. Opisali su nam kako su se pripremali za maturalni ples, uredili se, odjenuli i odijela i haljine, posebne frizure izradili, sami (sami!) se spustili niz stepenište, pozirali za fotografiranje i plesali, plesali, plesali...

Dok svjetskom Anti i njegovoj Ani cvjeta cvijeće – treneri i mame znaju kako nije baš sve – cvijeće. Ima nešto i manjka razumijevanja. Ima, puno više, manjka novca.

– Kada je Ante isplivao normu i kada smo doznali da može ići u Antalyju, nastao je problem. Nije bilo novca za poslati ga tamo. Tada je doslovno u 24 sata Udruga za sindrom Down 21 okupila dobre ljude te je prikupljen iznos koji nam je bio potreban. Prepoznat će se oni, dobri su to ljudi, velika srca – kazuje nam mama Angela.

Bez grča

A trener Jure ne staje hvaliti svojeg Antišu, veli kako je netipičan “downovac”, kako je “plovan”, spretan.

– Sada je propliva, do sada se kupa – zafrkava svojeg pulena, a vidiš koliko se obožavaju, obostrano. Premda...

– Iz Turske ću trenerici Barbari donit baklave – tako će Ante.

I Ani je Barbara najdraža, priznaje, pa sve pogled drži dalje od trenera Mirka.

Riječ je o Barbari Ševo, ona je trenerica uz Juru i Mirka, ali i uz vanjsku suradnju trenera Damira Radića i nekolicinu volontera. Logistički i proceduralni dio posla naših “ciplaša” obavljaju tajnik Miro Renić i predsjednik kluba Roberto Zidar.

Klub trenutno broji više od 70 aktivnih članova, pa su najbrojniji parasportski klub u Splitu, ali i šire. Okupljaju plivače sa svim oblicima tjelesnog invaliditeta i poteškoća u razvoju, sve s ciljem promicanja plivanja za osobe s invaliditetom u vidu rekreativno-zdravstvene i športske sekcije. Svake godine sve su brojniji i uspješniji.

Uspjeli su djecu s poteškoćama osloboditi grča i stresa, djeca su sada puna samopouzdanja. Prihvaćaju ograničenja, svlačionicu napune zdravom zafrkancijom, podupiru jedni druge i sve su ono što bi željeli drugima.

Pet puta tjedno je trening, jedan dio u bazenu, a drugi je “suhi”, pojašnjava nam Ante. Na suhom se zagrijava, u teretani vježba, trči i giba se, i sjetno pogledava put vode.

– Je l’ strog trener? – pitamo šaptom.

– Strog i pravedan – šapuće Ante.

Jedna želja

Ali Ana nam ne da da previše šurujemo, nego nam pokazuje sliku Borisa Tišme.

– On ti je broj sedam, obožavan ga – veli nam, pa doznajemo kako su redovito na svim utakmicama “Splita”. Potpuno su “žuti”, ali su i “bili”.

– Idemo na Hajduka. Imamo pretplatu na sjever – otkriva nam plivač Ante, koji – opet bez mame, ali u pratnji volontera – odlazi na Poljud i navija svim srcem za voljeni klub.

– Kup je naš! – jasna je Ana.

– Samo jednu želju imam – tako će Ante, ciljajući na ono što sanjaju generacije.

Bliži se vrijeme.

Uz Antu će u Turskoj Hrvatsku predstavljati i jedna Lucija iz PK “Zadar” i jedna Marija iz zagrebačkog PK “Natator”, uz pratnju trenerice Danijele Kurtin i našeg trenera Jure.

– Najviše bi volija da me doma dočekaju s bengalkama – tako će Ante, priznajući nam kako uz hrvatsku zastavu sa sobom nosi i Hajdukovu bandiru.

Nek se nađe.

Hajduk je ionako uvik uz njega, nosi ga u srcu.