Piše: Dubravka Fazlić, terapeutski savjetnik
Jedan dio svoga života bila sam punašna kako bi moja baka rekla. Šalu na stranu, bila sam debela. Sretna i nesretna! Sretna kad sam se uvjerila da sam sretna, a u biti cijelo vrijeme nesretna i tužna. Dijete su dolazile i prolazile kroz moj život. Ponekad sa se osjećala kao da sam u vlaku koji nema puta i nema kraja.
Što god da sam isprobala, moje tijelo je i dalje bilo debelo. Zašto? Ono me štitilo? Od čega? Kako?
Pa ovako. Kada se mi ljudi nađemo u opasnosti naše tijelo reagira tako da uključi program. Duboko u sebi mi smo vrlo jednostavni. Kako bismo preživjeli potrebna nam je zaštita u obliku masnoća. Preživjeli što? U davna davna vremena hladnoće i perioda bez velikog izbora hrane. Danas takvi periodi više ne postoje...