Procjenjuje se da od poremećaja prehrane u Hrvatskoj boluje najmanje 35 - 40.000 osoba. Jedna od njih bila je i Antonia. Srećom, danas su ti problemi iza nje, piše hrt.hr.
Antonia Zrinjski je svoju priču odlučila je podijeliti s ekipom "Kod nas Doma" kako bi onima koji trenutačno vode borbu, pokazala da postoji život nakon poremećaja hranjenja i da može biti lijep.
S anoreksijom se borila od srednje škole, ali njezini problemi počeli su i prije.
"Uvijek sam bila onako povučena i sramežljiva i dosta na meti vršnjačkog nasilja, tako da je to zapravo obilježilo i osnovnu školu. Mislim da je to dosta poljuljalo moje samopouzdanje koje je ionako u pubertetu dosta krhko", ispričala je.
Nije, kaže, pomoglo ni to što općenito voli kontrolu. Pa je hrana postala idealan medij za to.
"Mogu kontrolirati koliko ću pojesti, što ću pojesti i kilograme i tako je i krenulo...", sjeća se Antonia.
"Na početku je bilo super i stvarno kao padaju kilogrami, sve je odlično... Dok stvarno nisam postala gladna i dok mi stvarno nije postalo teško...", priča o traumatičnom razdoblju.
Nije se tada znala izraziti ni tražiti pomoć. Ipak, njezin tadašnji prijatelj, a sadašnji suprug, shvatio je kako ima problem, pa je s 18 godina krenula na bolničko liječenje. Iako kaže vidi propuste u pristupu oboljelim osobama, Antoniji je u bolnici bilo dobro, pa bez nje više nije znala funkcionirati.
"Ono što mislim da je problem općenito da mi nemamo dovoljno individualiziran pristup za svaku oboljelu osobu. I to nije krivnja nikoga osim sustava koji ne štima, jednostavno smo preopterećeni", zaključuje.
"U bolnici si 0-24 pod nadzorom, imaš tri obroka koja ti dolaze, i sve ima svoj tijek, svoj raspored. A kad su krenuli vikend izlasci iz bolnice, shvatila sam da ja ne znam funkcionirati u kući", ukazuje na veliku poteškoću.
Antonia je u bolnici je provela tri mjeseca. Bila je naizgled dobro, ali i dalje se osjećala nezadovoljnom. Tako je nakon 2-3 godine krenula natrag u anoreksiju.
"Shvatila sam da sam tada samo više naučila zadovoljiti druge, mogu pojesti obrok i svi su sretni i zadovoljni i to je otprilike to. I ništa se zapravo iznutra nije promijenilo", iskrena je Antonia.
Ni ovog puta nije bila spremna potražiti pomoć, ali suprug joj je opet bio najveća podrška. Ipak, s bračnim životom pojavila se i velika želja za promjenom, pa je sada već pet godina dobro. No, promjena, kaže, ne dolazi preko noći, ispričala je Antonia u emisiji "Kod nas doma" na HRT-u.
"To je baš jako dugotrajan proces i to su baš sitni, sitni koraci da se postigne nešto. I mislim da to ljude dosta obeshrabri u početku", kazala je.
"Za poremećaj prehrane je jako bitno sa svih strana krenuti, možda ne odjednom, ali krenuti i s nutricionizmom i s edukacijom i psihoterapijom i s lijekovima", smatra.
A važno je stvoriti i sigurno okružje za oboljele osobe.
"Mislim da veliki problem roditeljima, bio je i mojim roditeljima, to što nabijaju osjećaj krivnje koji nama ne treba. Mi s tim živimo konstantno, 0-24, i kad nam netko govori: ‘Hajde pojedi to za mene, napravi to za mene‘, zapravo stavlja u fokus sebe, a nama ostaje samo osjećaj krivnje", naglašava.
"Zapravo nas treba čuti, mislim da treba samo potvrditi: Da teško ti je, da, ne znaš kako...‘ i to već puno znači", istaknula je Antonia.
Voljela bi, kaže, jednoga dana biti i dio zajednice podrške. Razmišlja upisati školu psihoterapije, a i napisati knjigu. Sve kako bi pomogla onima koji se bore s poremećajem hranjenja. A za njih ima i važnu poruku:
"Postoji život izvan poremećaja u prehrani. Iako, kada si u poremećaju, to ne osjećaš i ne znaš da postoji cijeli svijet, ali postoji i lijepo je i lijep je život kada nije hrana glavni fokus, kada je sekundarna, kada nije bitna... Neću reći da je potpuno nebitna, jer ona postoji u glavi kao misao, ali postoji život i bez toga".