Ubila je 650 djevica, kupala se u njihovoj krvi; Od prizora kojem su svjedočili, povraćali su danima i živu je zakopali

Nisu samo muškarci oblikovali mračne stranice povijesti okrutnosti – jedna se žena pojavljuje kao središnja figura, unatoč naizgled krhkom izgledu.

Erzsebet Bathory (1560. - 1614.) ostavlja zastrašujući trag, iako je od njezina vremena prošlo više od četiri stoljeća. Njezini nadimci, poput "Lady Dracula" i "The Bloody Grofice", sami po sebi otkrivaju strašna djela koja je počinila. U modernom kontekstu bila bi označena kao serijski ubojica.

U razdoblju od 1590. do 1610., ova žena visokog statusa i pokvarenih sklonosti bila je odgovorna za gubitak života stotina mladih djevojaka, neke osobno, a druge uz pomoć svojih suradnika. Neki izvori čak spominju brojku od 650 žrtava pomahnitale grofice, prenosi Kurir. 

Erzsébet je bila kći baruna Jurja VI. Báthoryja i barunice Anne, koja je odrasla u uglednoj obitelji u istočnoj Mađarskoj. Njezino podrijetlo povezivalo ju je s mnogim bogatim ličnostima tog doba, od kardinala do poljskog kralja Stjepana.

Da nisu “sve ovce na broju”, postalo je jasno još dok je bila djevojčica. Patila je od nesanice, imala je nekontrolirane ispade bijesa, a navodno je bolovala i od neke vrste epilepsije. Zaključivši da je djevojčica prezahtjevna, majka ju je ostavila na čuvanje dadilji. Ova neuka i bogobojazna žena imala je najbolje moguće namjere, ali odgojni model koji je primijenila - pustiti dijete da radi što hoće i ispuniti mu svaku želju - pokazao se tragičnim promašajem.

Kako je odrastala, razmažena Erzsebet razvila se u punokrvnu nasilnicu, a sluškinje u njezinom obiteljskom dvoru su se bojale pa su joj se klonile s puta.

Godine 1578. grof Ferenc Nadašdi-Báthory postao je zapovjednik mađarskih trupa koje je poveo u rat protiv Osmanskog Carstva. Bio je to početak njegove uspješne vojne karijere tijekom koje je stekao nadimak "Crni heroj". Najviše je vremena proveo na bojnom polju, a kad god bi se vratio kući, radio je na potomstvu: Erzsebet mu je rodila dva sina i tri kćeri. Djecu je povjerila na čuvanje dadiljama, kao što su to činili i njezini roditelji. U suprugovoj odsutnosti pokazala se vrlo vještom u upravljanju imanjima, pa čak i rješavanju pravnih pitanja.

Dok je njezin suprug sjekao glave svojim neprijateljima, grofica je započela aferu sa zgodnim slugom Torkom, koji ju je navodno upoznao s okultnom literaturom i praksama. Patološka svekrva, sate i sate provodila je pred ogledalom uljepšavajući se za mladog ljubavnika. Sve ove stavke, čitanje mračnih knjiga i želja za održavanjem mladolikog izgleda, pokazat će se ključnima u formiranju njezine psihopatološke osobnosti.

Žestoka i borbena, bojala se samo jedne stvari u životu: starenja. Kako bi zaustavila taj prirodni proces, naučila je iz svojih knjiga, trebala bi se okupati u svježoj krvi mladih djevojaka, po mogućnosti djevica. Nakon suprugove smrti, njezinoj opsesiji ništa nije stajalo na putu. Odlučila se za žrtve niskog roda, koje nikome neće nedostajati - vlastite sluškinje.

Uz pomoć ljubavnika, privremenog domara i dviju mještanki koje su mnogi smatrali vješticama, krenula je u krvavu odiseju. Nije se zadovoljavala jednostavno ubijati žrtve, koje je nazivala "mesom" i namamila ih u dvorac pričama o dobro plaćenom poslu - prije nego što im je ispustila krv u veliki kotao, mučila ih je satima, ponekad čak i danima. Britvom im je rezala lica, odgrizala im komadiće mesa, a posebno je uživala stavljajući im slamu među nožne prste i palivši je: njihovo bacakanje i okretanje u agoniji nazivala je "plesom".

Ponekad, kad bi joj se žurilo, jednostavno bi ih žive spalila bakljom. Repertoar joj je bio bičevanje, drobljenje kostiju toljagom, smrzavanje u snijegu, vađenje čavala i zabijanje čavala pod njih. Navodno je čak uspjela nabaviti željeznu djevicu, omiljeni instrument srednjovjekovnih inkvizitora. To je metalni sarkofag ljudskog oblika i veličine, ispunjen oštrim šiljcima: onaj tko bi bio zatvoren u tu napravu umirao je u najgorim mukama, krvareći iz bezbrojnih rana!

Priče o tome što se događalo u dvorcu širile su se šapatom, no zbog grofičina položaja i imovine nitko se nije usudio reagirati puna dva desetljeća. Tek kada je, u nedostatku siročadi, počela ubijati djevojke plemenitog porijekla, vlasti su odlučile nešto poduzeti.

Nedugo nakon Božića 1610. u njezin su dvorac prodrle snage zakona: užasnuti istražitelji otkrili su stotine leševa, au tamnici je bilo nekoliko poluživih djevojaka, užasno unakaženih. Istražiteljima se povraćalo od jezivog prizora koji su zatekli u dvorcu.

Suci su, opet zbog grofičina statusa, bili milosrdni: umjesto da je smaknu, kao što su učinili njezine suučesnike, stavili su je u doživotni kućni pritvor. Ziva je bila zazidana u vlastitom dvorcu, a sluge su joj svakodnevno kroz mali otvor dostavljale hranu i vodu. Godine 1614. provirio je jedan od stražara, vođen radoznalošću, kroz taj prozor. Krvava grofica ležala je na podu, mrtva.