StoryEditorOCM
Panorama’SUSJEDNA SOBA’

Teško bolesna ratna dopisnica odlučila se za eutanaziju: unajmila je kuću i povela prijateljicu da bude uz nju dok umire

Piše Marko Njegić
17. studenog 2024. - 20:08

Zvuči nevjerojatno, ali nijedan film Pedra Almodovara nije nikad osvojio glavnu nagradu na nekom od “svetog trojstva” svjetskih festivala “A” kategorije, Cannesa, Venecije i Berlina, gdje se čuveni španjolski redatelj frekventno natječe u glavnoj konkurenciji. Naime, Almodovar je dobio samo nagradu za scenarij za “Žene na rubu živčanog sloma” i “Vraćam se” u Veneciji i Cannesu, odnosno priznanje za režiju “Sve o mojoj majci” na potonjem festivalu.

Zlatni lav za Pedrov novi film “Susjedna soba” (“The Room Next Door”) utoliko se čini kao nekakvo vraćanje duga Venecijanskog festivala prema legendi španjolske kinematografije, otprilike kao kad neki glumac dobije Oscara sa zakašnjenjem. Može se povući paralela između Almodovara i glumice iz “Susjedne sobe” Julianne Moore koja je Oscara osvojila za vrlo solidnu ulogu u korektnoj drami “I dalje Alice” nakon pokera nominacija za namjerljivo superiornije izvedbe i filmove (“Kralj pornića”, “Kraj ljubavne priče”, “Sati”, “Daleko od raja”).

FILM: The Room Next Door; drama; SAD, 2024. REŽIJA: Pedro Almodovar ULOGE: Julianne Moore, Tilda Swinton DISTRIBUCIJA: Blitz OCJENA: *** 

Premijerno prikazan na ZFF-u prije redovne kinodistribucije i nominiran za Europske Oscare, “The Room Next Door” je više od korektnog filma i bolji od “Still Alice”, no daleko od Pedrovih vrhunaca poput spomenutih “Women On The Verge Of a Nervous Breakdown”, “All About My Mother” i “Volver” ili “Živog mesa”, “Pričaj s njom”, “Slomljenih zagrljaja” i “Tuge i slave”, te još nekih njegovih recentnih ostvarenja tipa “Koža u kojoj živim”, “Julieta” i “Paralelne majke”.

Moguće da razlog leži u tome što je ovo je prvi Almodovarov dugometražni film na engleskom jeziku nakon “zagrijavanja” režijom kratkiša “Human Voice” s Tildom Swinton i “Strange Way Of Life” s Ethanom Hawkeom i Pedrom Pascalom.

“Susjedna soba” je korak naprijed od “Čudnog načina života”, vjerojatno najslabijeg filma u Pedrovoj karijeri, ali i ovdje se čini da su se neke stvari izgubile u prijevodu sa španjolskog na engleski jezik, posebice emocije. Očekivalo se svakako više od Almodovarove prve suradnje s Moore i druge sa Swinton na slobodnoj adaptaciji romana “What Are You Going Through” Sigrid Nunez.

Za Pedra je kao stvorena priča o životu i smrti kroz obnovljeno prijateljstvo dviju sredovječnih žena kad jedna od njih oboli od raka i, suočena sa skorim odlaskom, odlučuje se na eutanaziju (“rak me ne može srediti ako ja sebe sredim prvu”), uz nazočnost frendice u titularnoj susjednoj sobi iznajmljene kuće izvan grada, da joj “dostojanstveno okončanje života” prođe lakše. Almodovar je već kontemplirao o smrti u “Sve o mojoj majci” i “Talk To Her”, a posljednjih je godina egzistencijalistički nastrojen (“Pain and Glory”), tako da je “The Room Next Door” logičan plod preokupacija 75-godišnjeg filmaša u jesen života.

Kao što je u metafilmskoj “Tugi i slavi” imao supstituta u refleksivnom redatelju, sad ga je pronašao u književnici Ingrid (Moore) koja je napisala knjigu “On Sudden Deaths” radi “boljeg shvaćanja i prihvaćanja smrti” i steći će iskustvo uživo kad u bolnici posjeti staru prijateljicu, ratnu dopisnicu Marthu (Swinton).

“Praktički sam držala smrt u rukama, nisam mislila da će biti tako lagana”, govori Ingrid kad počne živjeti s frendicom koja umire. Sirkovska melodrama je na almodovarovski način uparena s bergmanovskom psihološkom dramom (lako je zamisliti da su u glavnim ulogama Liv Ullmann i Bibi Andersson). Općenito govoreći, “Susjedna soba” je prepoznatljivo almodovarovski film vidljivo po scenografiji i kostimografiji jarkog kolorita s naglaskom na crvenu, boju Julianneine kose.

Moore je odlično uklopljena u Almodovarov film, premda ponekad izgleda kao da nije proživjela ulogu i više recitira nego osjeća dijaloge koji znaju djelovati neprirodno i izvještačeno, osobito kad ih izgovaraju drugi glumci, recimo u flešbekovima, ili čak John Turturro kao Damien, “zajednički ljubavnik” Marthe i Ingrid, dok razglaba o usponu desnice i kraju svijeta zbog zagađenja planeta.

“Postoji mnogo načina da se živi unutar tragedije”, nastoji ostati pozitivna Ingrid koja uz umiruću prijateljicu uči ponovno pronalaziti ljepotu u svakodnevnom životu usprkos prisutnosti smrti na maloj (Martha) i velikoj razini (svijet), poput ružičastih pahulja snijega koje simbolički lagano padaju “kroz svemir” na “sve žive i mrtve” kao u romanu “The Dead” Jamesa Joycea i filmskoj ekranizaciji Johna Hustona.

Pa ipak, “The Room Next Door” unatoč takvim trenucima ne uspijeva izazvati pravu emociju, kamoli slomiti srce. Filmu fali povišene almodovarovske emotivnosti i strasti, topline, duše i zdušnosti. Likovi bi nam trebali bliski, a ostaju nekako daleki. Nije ih bližima načinila ni promjena mjesta u kinu, tj. selidba iz dvanaestog reda u prvi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
17. studeni 2024 20:09