Već šesnaestu godinu zaredom mještani Biokovskog Sela, odnosno njegovih zaselaka Bakota, Zec-Kruševca i Karlušića, organiziraju vršidbu žita, na isti način i na istom mjestu gdje su to radili njihovi pradjedovi i djedovi desetljećima unatrag.
Ove pak godine, a zbog smrti jednog njihova sumještanina, inače hrvatskog branitelja, to jedinstveno čuvanje baštinskog nasljeđa ostavili su za kraj rujna. Na lijep predjesenski dan, u zaselak Gornje Bakote, u kojemu inače živi samo nekoliko duša, pristigli su mnogi izdanci Biokovskog Sela.
I ne samo iz okolne Makarske, Splita, već i iz same daleke Australije. No o tome nešto poslije.
Na starom guvnu usred zaseoka Gornje Bakote požnjevena pšenica u snopovima bačena je na guvno, a onda stiže Čedo Lizatović iz obližnjih Krstatica, jedan od najvjernijih čuvara baštine i ne samo svoga kraja, već i Imotske krajine.
S njim njegov ljubimac, konj Grom. I ne treba mu drugo ime, jer je baš poput groma naočit, jak. Predivna životinja.
Čedo je doveo ovaj put, kao osvjedočeni ljubitelj domaćih životinja, i magaricu Đelu, kako bi pomogla u prenošenju žita i potrebitih priručnih alatki u kuće i ambare u udaljenije zaseoke.
Nestvarni prizor
A Đelino mladunče, mala Nena, atrakcija je za mnogobrojnu dječicu koja su gledala nešto za njih nestvarno. Za današnje generacije upravo je nestvarna vršidba koju je započeo Čedo s Gromom unutar guvna. Grom se okreće i kaska Grom oko stožine, drva koje stoji na sredinu okrugloga guvna, prebirući svojim jakim nogama da bi odvojio zrno pšenice od njezine stabljike. I tako ukrug po stotine puta, čas u jednom, čas u drugom smjeru.
Snimaju posjetitelji događaj, a ponosni Tomo Bakota, član tamošnje isto tako jedinstvene i vrijedne udruge "Vitrenik sv. Ante", koja skrbi o ovim običajima, prebire slamu u guvnu drvenim vilama, zajedno s Jurom Babanom i Stipom Bikićem iz okolnih zaselaka.
Stavljaju pšenične stabljike na hrpu, kako bi ih Grom još jednom dobro promiješao i odvojio zrno od stabljike. U toj ljepoti baštine, u tom suncem okupanom zaseoku, tom guvnu, tim životinjama, naviru sjećanja prošlosti.
Vidimo Marijana Zeca Vinkina, predsjednika spomenute udruge, kako je ponosan, baš kao i Tomo Bakota, što se narod okupljen oko guvna raduje događaju jedinstvenom u Imotskoj krajini. Jer nigdje više nema, a bilo je, u mnogim selima, ovakvog "tretiranja" pšenice, s konjem na guvnu.
Brdska pšenica kao likarija
Uostalom, malo tko više i sije pšenicu i ječam u Imotskom polju. A ova brdska planinska pšenica daje brašno, daje "likariju" od kruha, kako to kaže naš narod. I onda u pauzi, dok se promiješa pšenična slama u guvnu, cijela obitelj, muž, žena, troje djece, kako se idu fotografirati s Gromom i žitom unutar guvna. Pitamo ih otkud su, kad tamo iznenađenje.
– Ja sam Marina Slaviček, rođena Bakota. Moj otac Ivan ovdje se rodio i odgojio, i on je na ovom guvnu "vršao" pšenicu i ječam.
Još davne 1970. otisnuo se u daleku Australiju, osnovao obitelj i ja sam njegova kći, a ovo je moja obitelj, suprug Robert i moja tri sina. Živimo u Perthu, u zapadnoj Australiji, i željeli smo djeci pokazati gdje im se djed rodio i kako se ovdje živjelo.
Oni su oduševljeni, naprosto ne žele ići natrag, ovdje su se tako priviknuli. A ova vršidba o kojoj mi je otac toliko puta pričao stvarno je nešto predivno. Predivno je i mom suprugu, koji je rodom iz Čakovca. Koji ambijent, koji čisti zrak, pogled na Biokovo.
Ostali dulje od planiranoga
Da ne govorim o spizi. Imate povlasticu što živite ovdje... Došli smo ove godine i ostali i dulje nego smo planirali. Eto, moj suprug želi da se vratimo u Hrvatsku, ali ja malo otežem zbog djece, dok završe škole. No definitivno ćemo se kad-tad vratiti – razdragano nam govori Marina, inače diplomirana edukacijska rehabilitatorica.
I tako, otegnula se vršidba do poslijepodneva, a mobiteli znatiželjnika snimali su i dalje Čedina Groma, magaricu Đelu i njezino mladunče Nenu.
Kada su se svi razišli, Tomo je obavio vijanje pšenice, odvajanje zrna od slamnatog dijela. Isto na stari način. A u Biokovskom Selu su već nakon završetka ove šesnaeste vršidbe počele pripreme za sljedeću, sedamnaestu.
Ako niste imali priliku dosad to doživjeti, u vašem kalendaru za sljedeću godinu zapišite datum sedamnaeste vršidbe žita u Biokovskom Selu, u Gornjim Bakotama. I vidjet ćete nešto što je drugdje već odavno zaboravljeno.