Premda Olimpijske igre kolokvijalno često nazivamo "Olimpijadom", pa kažemo da je "započela Olimpijada" ili je na njoj netko osvojio odličje - riječ je o različitim pojmovima.
Još od antičkog vremena, olimpijada znači četeverogodišnje razdoblje između dviju igara, između dvije Olimpijske igre. Ili petpogodišnje, jer je zabilježeno, naime, da je razdoblje olimpijade znalo trajati i pet godina.
Za vrijeme olimpijada, prema predaji, moglo se ratovati, a za vrijeme igara sukobi su navodno prestajali i grčki polisi lijepo bi se ujedinili u ljubavi prema sportu i sportskim dostignućima. Zbog toga, Olimpijske igre nose jaku simboliku mira, zajedništva i poštene igre; tako je ostalo do danas.
Vrijeme mira
Razdoblje mira proglašavano je kako bi gledatelji i sportaši sigurno stigli na igre a za prekršitelje su bile propisane velike globe. Uz to, nisu se smjela obavljati ni smaknuća, a i parnice su se zaustavljale.
Koliko su igre bile važan događaj u antičkom svijetu, dovoljno govori činjenica da su olimpijade korištene kao vremenska odrednica, neka vrsta kalendara.
Danas možda razmišljamo o tome nije li neobična pojava planetarna popularnost nekih sportaša (osobito nogometaša). Njihovi prihodi nezamislivi su prosječnom čovjeku. Sve što dotaknu pretvaraju u zlato, osim golemih plaća zarade milijunske iznose reklamirajući sve i svašta - od sportske opreme do kozmetike.
A što rade, zapitat će se mnogi koji razvače plaću od prvoga do prvoga. Svaka im čast ali - igraju balun! Je li bilo drugačije u vrijeme mudrih starih Grka? Nipošto.
Spektakularni dočeci
Uspješnim sportašima, odnosno, olimpijskim pobjednicima, njihove su zajednice davale značajne novčane iznose - jer su im proslavili grad - oslobađali ih od poreza, podizali im spomenike, pisali pjesme, a čak su znali rušiti i dijelove gradskih zidina kada bi se zvijezde s velikom povorkom vratile kući, kako bi ulazak bio što spektakularniji.
Formalno, nagrada je bila samo zeleni vijenac na glavi, ali pobjednici su znali da ih u životu očekuju mnoge beneficije.
I u kalendar su ulazili, pa povjesničar Tukidid iz Atene ovako piše o 428. godini prije nove ere:
- Bila je to godina u kojoj je Dorijej iz Rodosa ostvario svoju drugu pobjedu.
Dionizije iz Halikarnasa, pak, datira osnutak Rima u prvu godinu sedme olimpijade.
Oko točnog datuma prvih Olimpijskih igara ima različitih mišljenja i izvora: Aristotel je računao da su bile 776. godine prije Krista, premda neki misle da su otpočele i ranije. Svakako, igara i natjecanja bilo je oduvijek ali su bile lokalnog značaja.
Jedan od mitova priča kako je igre utemeljo sam Heraklo u čast svog oca Zeusa, kada je obavo sve teške zadatke koji su mu bili dosuđeni.
Zeusov kip u Olimpiji
Kako bilo, igre su se uvijek održavale u Olimpiji, u čast Zeusu, a u tom gradu bio je hram vrhovnog boga i Fidijin kip od slonovače, ebanovine i zlata visok 13 metara - jedno od sedam svjetskih čuda. Grci su držali nesretnim onoga čovjeka koji nije barem jednom u životu vidio to remek djelo.
Prvo natjecnje zvalo se stadion (trčanje jednog stadija odnosno 185 metara). Kasnije se trčalo od dva, pa sve do dugoprugaška 24 stadija i, naravno, otud riječ stadion. Pomalo se uključuju hrvanje, šakanje odnosno boks, utrke kočijama, bacanje koplja i diska, skok u dalj...i mnoge druge discipline.
Olimpijske igre bile su stoljećima kombinacija religijskih i sportskih zbivanja, vrijeme slavljenja tijela i snage te umjetnosti - jer, na igre su stizali i čuveni kipari i pjesnici koji su nudili gotove radove, ili po narudžbi pisali i klesali.
Natjecali su se samo muškarci i to grčki građani u početku, a kasnije su pustili u igru i one koji govore grčki. Ostali stanovnici i robovi mogli su biti samo gledatelji.
Samo cure na tribinama
Najčešće su sportaši nastupali goli. O tome običaju ima više legendi i tumačenja. Prvo, Grci su cijenili lijepa i skladna tijela, pa su ih rado gledali bez suvišne odjeće. Jedna priča kaže da je neki trkač odbacio tkaninu koju je nosio oko bokova kako bi bio slobodniji u pokretu - a i drugi su ga slijedili.
Zabilježena je i legenda o djevojci koja je bila frustrirana jer se žene nisu smjele natjecati, pa se prerušila u mladića i nastupila, ali, odjeća joj se slučajno rastvorila, i tako je otkriven njen spol. Zbog toga su nadalje svi nastupali goli, kako ne bi bilo prevare.
Različiti izvori ne izvještavaju jednako o ženama u publici. Vjerojatno im je neko vrijeme bio zabranjen ulazak na tribine, ali kasnije su igre smjele gledati samo djevojke. Udane žene - ne.
Nakon što je Rim osvojio Grčku, igre pomalo gube na značaju, premda su ih neki carevi podržavali.
Neronovo mito
Koliko je olimpijsko odličje bilo željeno, svjedoči i činjenica da se sam car Neron natjecao u utrci dvokolica i - pobijedio premda je ispao iz kola.
Prestrašeni i podmićeni suci dali su mu odličje uz obrazloženje da bi pobijedio da nije bilo te nezgode. Uvjeren kako je velik umjetnik, Neron je igrama dodao i umjetnička natjecanja i u svima pobijedio. Nakon njegova samoubojstva, suci su morali vratiti mito i proglasiti njegove pobjede nevažećima.
Napokon, krajem 4. stoljeća, car Teodozije ukinuo je igre s obrazloženjem da je riječ o poganskoj proslavi, a obnavljati su se počele tek u 17. stoljeću, u Engleskoj i Francuskoj.
Žene na borilištima
Službena obnova zbila se 1896. u Ateni. Ni tada još žene nisu bile dobrodošle kao natjecateljice. Trebat će godine da se ravnopravno priključe na borilištima, i da izvještavaju s igara kao novinarke.
Olimpijske igre odavno nisu vrijeme mira a često se u njih uplete i politika pa su zabilježeni brojni bojkoti, ucjene i slični ispadi a bilo je i atentata - najstrašniji je bio onaj iz 1972. kada su palestinski teroristi poubijali izraeske sportaše.
Ni u drevnoj Grčkoj nije baš sve bilo idilično ni lišeno politike. Jedne godine Spartancima je zabranjeno sudjelovanje i morali su platiti globu, jer su za vrijeme primirja napali grad Lepreon. Oni su se dugo sporili i dokazivali da do njih još nije bio stigao glasnik, koji objavljuje prestanak sukoba.
Prevrtljivi atletičar
Bilo je i političkog agitiranja - nije ni bilo zabranjeno - ali i kupovine i prodaje igrača, slične današnjim.
Putopisac Pauzanija spominje nekog Sotadesa, atletičara koji je na jednim igrama osvojio pobjedu za svoju rodnu Kretu. Međutim, nakon četiri godine "kupili" su ga Efežani, pa je i nastupio kao predstavnik Efeza. Njegovi Krećani razbjesnili su se i prognali ga.
Od pradavnih igara ostale su do danas mnoge discipline ali, pravila su drugačija. Recimo, u stargrčkom boksu nije bilo kategorija u težini, niti su postojale runde - borba je trajala do nokauta ili predaje.
Godine se odavno ne broje po olimpijadama, žene čine polovicu natjecatelja, ali odličje ostaje jednako željeno.
I osjećaj pobjede je valjda sličan. I prije nekoliko tisuća godina, kada bi na olimpijskim stadionima proglasili pobjednika, pročitali bi ime njegova oca i grada i dali mu maslinov vijenac, baš kao što danas pobjednik dobiva medalju i sluša himnu svoje zemlje.