Po društvenim mrežama često čitamo nostalgična prisjećanja o "pravom" djetinjstvu prohujalih generacija, kojima kanda mi, "neki stari klinci", želimo ovom novom naraštaju pokazati "što sve propuštaju". No, je li baš sve uistinu vrijedno lamentiranja?
Istinabog, danas djeca previše vremena provode pred ekranima, što mi četrdesetogodišnjaci i pedesetogodišnjaci nismo mogli, logično.
Tih prohujalih desetljeća našeg djetinjeg vremena još su postojale familije bez kućnog telefona, pa čak i s crno-bijelim televizorom, ranih osamdesetih godina zadnji krik tehnike bio je možda bežični telefon, atroke kućni parlafon.
Sve izvan toga bio je čisti SF, bez pretjerivanja.
Sukladno tome, mi djeca više smo se viđali, dozivali smo jedni druge ispod prozora, zvonili smo na vrata. D...