Jedna od najgorih situacija u kojima se narušavaju odnosi između zaposlenika i poslodavaca jest kada poslodavac zaposleniku bezrazložno zabranjuje nešto što mu puno znači; ili pak kada poslodavac smanjuje plaću. Smanjenje plaće jest formula za demoralizaciju radnika i njihov otkaz ili "tihi štrajk".
Iz pouzdanog izvora saznala sam da su iz jedne hrvatske tvrtke zaposlenicima postavili uvjet smanjenja plaće od čak 500 eura ako žele nastaviti raditi od kuće za poslove koji se apsolutno mogu obavljati od kuće, piše Suzana Vezilić za Bug.hr. U ovome slučaju to bi bilo smanjenje od 50 posto plaće. Mislila sam da je to izolirani slučaj - ali nakon pomnijeg istraživanja po lokalnim medijima shvatila sam da takvi ultimatumi zaposlenicima, koji žele raditi od kuće, postaju trend.
Nizozemska multinacionalna konzultantska tvrtka za ljudske resurse Randstad izjavila je: "Jasno je da neki poslodavci vraćaju zaposlene u urede, ali postoji značajan rizik da kompanije izgube najbolje radnike koji nisu voljni odustati od fleksibilnosti". "Otkrili smo kako bi više od trećine (37 posto) radnika razmislilo o napuštanju posla kada bi se od njih tražilo da provode više vremena u uredu. Četvrtina je njih (25 posto) čak dala i otkaz jer poslodavac nije pružao fleksibilnost." Iz istih se izvora saznaje "da su radnici na daljinu jednako produktivni kao i njihove kolege na licu mjesta i čak smanjuju troškove za poslodavce, pa bi njihov rad trebao biti jednako nadoknađen."
Prema izvještajima društvenih poslovnih platformi za zapošljavanje, pozicije koje nude mogućnost rada na daljinu dobivaju skoro pet puta veći udio prijava za takva radna mjesta – a u odnosu na poslove koji ne nude tu fleksibilnost.
Vremena su se promijenila, dolaze nam generacije koje ne žive u strahu od gubitka posla jer im se nude višestruke mogućnosti za rad i u Hrvatskoj i izvan nje. To su generacije milenijalaca i generacije Z. Za njih se govori da su "razmaženi", ali ja bih rekla kako oni znaju što žele jer pružaju otpor na poslovima gdje nema lidera nego vladaju "šefovi", gdje nema fleksibilnosti, i gdje se radnik ne prihvaća/tretira kao član tima nego kao podređeni, piše Vezilić za Bug.hr.
Ne postoji točan konsenzus oko godina otkad su pa dokad spomenute generacije demografski podijeljene. Ipak postoje pretpostavke. Generacija Z su oni koji su rođeni otprilike od 1996. do 2010. Znači trenutačno imaju 14 - 28 godina i dio je njih već neko vrijeme na tržištu rada. Prema podatku izvora SapientNitro u 2022. godini bilo ih je više od 1,9 milijardi na svijetu, tj. 27 posto populacije. Njih se proglašava nesposobnima jer im je tehnologija omogućila "lak život" pa se, navodno, nisu naučili snalaziti i logički razmišljati. S obzirom na to da su im od malih nogu bili dostupni svi mediji i internet oni se ne čude različitostima i prihvaćaju ih najviše u odnosu na dosadašnje generacije.
Ovoj je generaciji najveći izazov puno radno vrijeme jer osjećaju da im nakon rada u punom radnom vremenu ostane premalo vremena za život izvan radnog okvira, pa im je time i teško ostvariti ravnotežu između privatnog i poslovnog. Fleksibilno radno vrijeme i rad izvan ureda ono je čemu teže, a generacije koje su svoj radni vijek provele radeći iz ureda nikako ne mogu prihvatiti taj fenomen i za njih to nije "punokrvni" rad.
Koje razloge navode poslodavci kada zahtijevaju od zaposlenika povratak u urede?
Prema istraživanjima koje su proveli znanstvenici s vodećih svjetskih sveučilišta razlog za "tjeranje" zaposlenika na povratak u urede jest jednak kod većine poslodavaca - a to je produktivnost! Poslovni dnevnik navodi kako su određene studije pokazale da se produktivnost radnika koji rade od kuće smanjila za 18 posto i da je to bio jedan od razloga zašto poslodavci vraćaju zaposlenike u ured i ukidaju i hibridni model rada. Drugi razlog koji poslodavci navode jest potreba za mentorstvom starijih kolega novim zaposlenicima. Trend vraćanja zaposlenika na rad u uredu nakon završetka pandemije pokrenuli su divovi tehnološkog sektora Google, Meta, Apple i sl., koji su ustvari i prvi započeli trend rada od kuće. Zakuhalo se dodatno kada je Elon Musk gotovo preko noći naredio povratak u urede ili će uslijediti otkazi - i to email porukom u 2:30 ujutro. On je kao razlog za taj čin naveo argument da ne želi diskriminirati one zaposlenike koji ne mogu raditi od kuće, te ne želi da je itko povlašten. Mark Zuckerberg je na malo ljepši način zamolio zaposlenike da se vrate u urede i dao je priliku - određenima kojima posao dopušta rad od kuće i imaju posebne razloge - da apliciraju za individualno odobrenje takvog rada.
Ipak, prema istraživanju na 3000 menadžera i zaposlenika iz SAD-a koje je Checkr objavio u prosincu prošle godine, čak 68 posto menadžera željelo je u 2024. godini nastaviti raditi od kuće ili hibridno, iako su svojim zaposlenicima nametali rad iz ureda. I sam Zuckerberg nije se želio odreći rada od kuće.
Treba istaknuti da je potreba za uštedama zasigurno jedan od razloga zbog kojega poslodavci pribjegavaju smanjenju plaće, samo o tome naravno ne govore javno.
Valja istaknuti da postoje pojedinci kojima je svaka promjena teška i ne mogu je prihvatiti niti za sebe niti za druge. Takvi pojedinci promjene smatraju pogoršanjem i ne žele razmišljati o pozitivnim stranama promjena. Od takvih pojedinaca tražiti odobrenje za rad izvan ureda gotovo je nemoguća misija. Bez obzira na to što su se takve osobe i same uvjerile da mogu odraditi posao od kuće jednako kao da su u uredu - i dalje inzistiraju na radu u uredu jer žele doći u ured i makar samo ručati u kantini. Dostava ručka doma ne pada im na pamet jer bi im to bila velika promjena.
Ja ne bih mogla zaključiti da je to problem jedne generacije niti pak problem vezan uz životnu dob, jer sam se uvjerila da ima ljudi svih generacija koji se vesele promjenama i objeručke ih prihvaćaju – već se tu radi o osobinama karaktera pojedinaca koji ne znaju, niti žele, prihvatiti promjene i onda ih niti ne odobravaju drugima. Ako su takvi zaposlenici zastupljeni u menadžmentu organizacije - onda se ne može očekivati promjena u rečenome smislu, piše autorica za Bug.hr.
Utječe li rad od kuće loše na gospodarstvo i javnu potrošnju?
Mislim da će se većina složiti da bi utjecaj na javnu potrošnju mogao biti jedan od velikih razloga zbog kojeg su vladajući suzdržani ili bi bili protiv ovakvog oblika rada. Razmislite na što sve utječe vaš rad od kuće!? Ako ostanete raditi doma ne trošite taj dan gorivo za odlazak na posao automobilom, ne idete u kafić na "čik-pauze", ne kupujete ručak u restoranu ili kantini poduzeća, manje vam treba odjeće i obuće. U tim su situacijama hoteli, restorani, shopping centri manje posjećeni, ljudi manje koriste javni prijevoz i taksije. Mogla bih puno toga nabrajati ali to prepuštam dragim forumašima koji će nam navesti primjere svojih ušteda dok rade od kuće. Sve u svemu, ako je manja potrošnja, manje je poreza u državnoj blagajni.
I nije to sve, kada bi većina radila od kuće ne bi više trebale brojne poslovne zgrade i pala bi cijena nekretnina, građevinski sektor bi se destabilizirao zajedno s bankovnim sektorom koji financira poslovne nekretnine. To se upravo događa u SAD-u i nekim europskim državama. Michelle Bowman iz FED-a upozorila je prošlog mjeseca da bi problem poslovnih nekretnina i zajmova mogao postati dugoročan "ako se više ljudi ne vrati na posao u urede". Prema riječima predsjednika Udruženja poslovanja nekretninama Hrvatske gospodarske komore Dubravka Ranilovića u Hrvatskoj je situacija stabilna pa čak i nedostaje ureda. Prema njegovim riječima trenutačno postoji svega dva do tri posto slobodnih ureda. Također, prema informaciji HUB-a (Hrvatskog udruženja banaka), banke u Hrvatskoj potpadaju među ponajbolje kapitalizirane banke na svijetu, s omjerom ukupnog kapitala od 23,3 posto. Prema tim podacima s krajem 2023. godine ukupan dug hrvatskog korporativnog sektora prema bankama iznosio je oko 15 milijardi eura, što čini oko 20 posto BDP-a. Taj podatak ukazuje na relativno nisku razinu zaduženost hrvatskih poduzeća. Znači da trenutačno nema straha u Hrvatskoj da bi rad od kuće poremetio bankarski sustav.
Postoji li zaista veliki rizik da bi rad od kuće negativno utjecao na psihu zaposlenika?
U medijima se dosta polemizira o tome koliko i kako bi utjecao rad od kuće na pojedince. Kao što se polemiziralo i to koliko i kako bi u budućnosti ekrani, mobiteli i slični uređaji mogli utjecati na pojedince. Da li zrače, utječu li na vid, psihu i sl. Bez obzira na to što se govori/lo o tome - ljudi i dalje gledaju u svoje ekrane i mobilne uređaje svakodnevno. Isti je strah postojao od 5G mreže.
Tako postoje i velike teorije o tome što bi sve rad od kuće donio pojedincu. Hoće li se ljudi otuđiti, deprimirati, izolirati, pregorjeti i slično… Ja bih rekla da to opet ovisi o pojedincima i da ne možemo ništa generalizirati. Bit je u tome da se zaposlenike ne tjera na ono što oni ne mogu ispuniti. Nije uputno ni da ih se tjera da rade ili ne rade od kuće. Poslodavac treba imati sluha i ljudskosti. Na jednom je mojem prijašnjem članku o radu od kuće čitatelj na forumu komentirao kako on obožava raditi od kuće jer tamo ima pravi mir i koncentraciju, a onda se nakon radnoga vremena ili vikendom nađe sa svojom radnom ekipom na piću i tada "se socijaliziraju". Mislim da ne treba ništa više reći. On je odgovorio na sve ove dileme. Različiti ljudi, različite situacije proizvode i različite utjecaje.
Što s tvrtkama (startupima) koji tek nastaju?
Dobila sam upit o tome hoće li razvoj novih tvrtki biti problematičniji ukoliko se radilo o iole većem broju radnika ako bi dio njih inzistirao već u samome startu da radi od doma. Zar će morati ovladati novim vještinama da bi takav rad bio uspješan?
Ja vjerujem da bi kod njih hibridni način rada bio idealan. Smatram da zabrane i ucjene već na samome početku rapidno smanjuju komunikaciju i povjerenje. Startupi bi mogli imati takav model rada gdje bi povremeno radilo u uredu, a povremeno od doma, ovisno o projektima. Kod novih bi tvrtki iskusnije kolege trebali mentorirati nove bilo to da se radi o mentoriranju u uredu, preko virtualnih platformi ili u kafiću uz piće. Smatram da je kod startupa najvažnije da su podijeljene uloge zaposlenika jasne i koncizne, da je posao odrađen na vrijeme i da nema toksične uredske atmosfere. Uz tu će formulu posao cvjetati – neovisno o tome radili oni od kuće ili iz ureda. Ne treba zaboraviti da su zadovoljni zaposlenici najproduktivniji.
Zaključak
Prihvaćanje različitosti postaje sve veći trend i jedan je od ključnih aspekta provođenja ESG koncepta održivog poslovanja. Upravo zbog toga trebalo bi dobro razmisliti prije negoli se uvode neke politike unutar organizacija koje će ograničavati zaposlenike ili im nešto zabranjivati. Kod zaposlenika postoje mnogobrojne različitosti i zaista je nezahvalno uspoređivati ih. Pojedini vole rad od kuće jer tako nalaze balans između privatnog i poslovnog života, a drugi pak ne mogu ni zamisliti da bi cijeli dan provodili u kući, posebno ako žive sami ili ako imaju preveliku obitelj, pa nemaju uvjete za rad od kuće. Mnogima odgovara hibridni način rada, ali ima i pojedinaca kojima ni to ne odgovara jer uopće ne žele raditi kod kuće za poslodavca. Takvi žele postaviti jasnu crtu i razgraničiti ta dva života: jedan na poslu a drugi kod kuće. Ipak, takvi pojedinci koji žele raditi samo ako su u uredu, sve će više odskakati od budućih generacija, ovisno o poslu na kojem će raditi. Na puno budućih radnih mjesta od zaposlenika će se očekivati da dovrše projekt kod kuće ako to nisu stigli u uredu ili da odgovore na određenu e-mail poruku od važnosti za poduzeće, bez obzira na to kada je poslana. Očekuje se i da pravovremeno reagiraju na neke goruće probleme jer, kako god bilo, živimo u digitalnom dobu i to ne možemo zanemariti i vratiti se u prošlo stoljeće.
Što se tiče straha vladajućih o smanjenju potrošnje, trebali bismo razmotriti i pozitivnu stranu toga i konačno ljude vratiti u ruralna područja i decentralizirati velike gradove smanjujući na njih pritisak.
Za vrijeme kada sam isključivo radila iz ureda, znalo se dogoditi da zbog prevelike gužve u uredu nisam stigla do kraja radnog vremena završiti neki važan posao. Tada nisam mogla ići mirno spavati već sam došla doma i nastavila raditi, pa i do iza ponoći ako je trebalo. Takvu predanost i angažman nije tražio nijedan poslodavac, ali moja savjest nije dopuštala nedovršene važne poslove. Mislim da je ta vrsta savjesnosti bitna kompetencija koja će se tražiti u budućim zanimanjima i kod takvih zaposlenika nema straha od pada produktivnosti.
Sjetimo se situacija kada se tražila "veza" za zaposlenje u poznatim trgovinama ili trgovačkim centrima, a sada svugdje u tim istim trgovinama nedostaje zaposlenika i posvuda su njihovi oglasi za zapošljavanje. Čak se u te trgovine "uvozi" radna snaga. Bojim se da bi se to isto moglo dogoditi poslodavcima koji uvode zabrane i smanjuju plaće, i koji ne budu željeli izaći u susret potrebama svojih zaposlenika, posebno onih iz Z generacije kao i nadolazeće generacije alpha. Popis nepoželjnih poslodavaca bit će sve javniji. Neki jednostavno ne mogu prihvatiti da je robovlasnički način upravljanja daleko iza nas i da žive u novome vremenu gdje dolaze nove generacije. Prihvaćanje promjena još je jedna od važnih kompetencija budućnosti i što je prije pojedinci svladaju – utoliko će si olakšati i budućnost, piše Suzana Vezilić za Bug.hr.