Kako je došlo do toga da kući teglim vreću s 25 kila kvarcnog pijeska iz vrtnog centra, da pod svjetlom žarulje sadim biljke u deset sati navečer i da na svojem balkonu u neboderu imam valjda pedeset pitara i pitarića? Teško je sve objasniti, ali dio krivnje svalit ću na Mariju Paro, vedru ženu koju sam donedavno poznavala samo kao planinarku iz "Gojzerica".
Svakako, zatekla sam se prvi put u njezinu vrtu na splitskim Bačvicama i ostala zadivljena. Neću sad ni riječ o tome što sve toj ženi cvate, raste, buja i prinosi oko kuće, dok meni ni cherry rajčica u pitaru neće da procvjeta... Ali zaljubila sam se u dio pokriven cvjetovima mesnatih listova. U sto boja i oblika raširili su se po stijenju i suhozidima, po zemlji, i u malim, malim pitarima. Gledala sam u tu ljepotu, sve uzdi...