Gnjusni čin pučke pravednosti u kojoj je momčuljak s viškom adrenalina i manjkom pameti nekidan rafalom iz kalašnjikova krvlju vršnjakâ na splitskom Šperunu iscrtao preciznu mapu stvarnoga stanja društva u kojem se Hrvatska nalazi danas, tek je “zadnje pomazanje” stanja i imanja u kojemu grad pod Marjanom upravo tavori u rezultanti prosijavanja godišta što su nedaleko za nama. Gnjusni čin, najposlije, istisnuo je gnojni čir…
Jerbo, nad Split i Splićane u recentno doba nadvio se usud bazičnih praelemenata u prirodi što ih je još prije dva i pol milenija u svojim filozofskim razmišljanjima bio izolirao starogrčki filozof Empedoklo. Što je bio podvukao lucidni učenjak tada, aktualno je i dandanas. Dva i pol milenija kašnje! Izdvojio je bio, šjor Empedoklo, kvadriforu ovih praelemenata: vatra, voda, zrak i zemlja…
Ne pričaju mi se sad baš vicevi, ali je simptomatično da je ovaj važni filozof živio na – Siciliji. A znamo čega je Sicilija i jučer i danas metonimija: kolijevke mafije, pa još k tome i one najgore i najorganiziranije među svima, “Cosa nostra” krsno je ime njezino.
I, eno je u najvećoj filmskoj trilogiji ikad, u trima nastavcima hita “Kum”, od kojih je prvi po većini anketâ, ali i po osobnim preferencijama ne samo filmofila i sineasta, zacijelo, jedan među najvećim filmovima svih vremena. A, Split je nekidan izgledao baš kao Palermo, prijestolnica Sicilije.
Puškaranje u Teatru Massimo
Kad sam prije desetak godina bio u Palermu, pitao sam moje domaćine ima li ikoje opasnosti na ulicama i čega mi je kloniti se, a oni su nonšalantno odgovorili kako se nemam što čuditi čujem li kakvo puškaranje ili vidim li neko rešetanje tijekom šetnje ulicama prije večernje operne predstave u Teatru Massimo. Srećom, pucalo se samo na kazališnoj pozornici.
Ali, ljupki trgić u samoj srčici Veloga Varoša u Splitu, taman nekidan u kamenu uređena i otvorena pjaceta Šperun postala je pozornicom tragične drame, gdje su izravno nastradala četiri splitska mladića; ne trojica, četvorica: trojica su život izgubila, a četvrti će život zaboraviti…
Nego, ovo monstruozno razbojništvo usred tužnoga grada i u po bijela dana, tek je potresni i izgubljeni finale tuge što se u glavinjajućoj izgubljenosti najfriškijega Splita odvija u nedalekim godinama što su za nama.
Napisano je: vatra, voda, zrak i zemlja.
Ovovjeka splitska “sicilijanska večernja” otpočela je vatrom. Prvim Empedoklovim praelementom. Otpočela je u predvečerje onoga nedavnoga krijesnog srpanjskog dneva kad je nevjerojatnom lakoćom stravični požar iza leđa Splita s Mosora doplazio duboko u urbano gradsko tkivo. Razmjeri strave verificirani su proglašenjem situacije elementarne nepogode! Kako i ne bi kad se vatra uvukla i među zgrade netom naseljene stotinama mladih obitelji na području gradskih kvartova Kile i Mejaša.
Svjedok sam toga s iskustvom vlastite kože, budući da sam u popodnevnim satima tog ognjenog nadnevka u bermudama i šlapama otišao iza zgrade u kojoj živim vidjeti što se zapravo događa, a vratio sam se doma kasno navečer sav mokar i čađav. U međuvremenu je naša kći zbog straha i stresa otišla prenoćiti kod bake u Veli Varoš, desetak metara od sada već slavnoga trgića Šperuna, vidjeli smo i shvatili: splitskog “O.K. korala”.
Pokazalo se kako sustav protupožarne zaštite u Splitu nije funkcionirao te kako zaprepašćujući broj hidranata nije bio upotrebljiv. Sudbina poteštatska Fetiva, pak, izbezumljena u svojem interdisciplinarnom nevještvu, došla se uslikati za novine i portale, u motu kakvog fantoma, patetično s maramom preko face… I, “ostavila nam sliku”!
Jedino nam vatrogasci rade...
Građani su, ipak, ništa ne čekajući spasili stvar. Vatrogasci su učinili koliko su mogli, desetkovani iscrpljenošću u ognjenim bitkama tijekom višednevnih trajanja ovoga požara na putu s prostorâ negdašnje “poštovane” Poljičke Republike ka Splitu. (Uzgred, vatrogasci su jedino što nam u društvu besprijekorno funkcionira. Evala, junaci!) Praelement, dakle, prvi.
Praelement drugi: voda…
I bebe u kolicima i babe u domaćinstvima znaju kako nakon iole jače kiše u Splitu ne smije se piti vodu iz špine. Paradoksalno, u zemlji s najpitkijom vodom i najčišćim rijekama na svijetu i okolici, čim malo poštenije okiši, voda iz pipe teče u boji pišote kad je fibra 39,7…
Ah, gdje su one naše drevne iskopane gustirne i bucali, zdenci i cisterne s pitkom vodom, kišnicom, što ju se do u stanje pića i njegovog trajanja dovodilo bilo živom jeguljom, bilo živim vapnom? Otočani čekaju dažd da im oblaci i nebesa napoje masline i nadoje loze, ali Splićani – građani drugoga grada po veličini u državi! – ukorak s prognozom koja nosi kišu u sebi hitaju do najbliže butige u kvartu kupiti flaširanu vodu za piće.
Pa se tako još pojavi i onaj gubavi trgovački “kurbinsinizam”, kad se na policama zateknu one boce s manjom zapreminom, koje su uglavnom skuplje od onih većih! (Treba li napominjati da zna biti u dućanima i boca s vodom bez etikete!?) I tako prekjučer i jučer, danas i sutra, a, kako stvari stoje, i prekosutra, i u četvrtak i petak, i u subotu i nedjelju…
Praelement, dunkve, drugi.
Guštali su samo črvi i žohari
Praelement treći: zrak…
Nepodnošljivost smradnog ogađenja s gradskog deponija na Karepovcu! Jest, perforacija toga municipalnog predebelog crijeva iscjedak je dugogodišnjeg nemara i nebrige za zbrinjavanje komunalnog otpada, ali bit će da se i drugačije moglo sve to skupa sanirati. No, Sudbina Fetiva Vulgaris koja je to zaželjela, tobože, preko noći riješiti u lomu preko koljena, učinila je to na način kao da kirurg skalpelom zasiječe pacijentu trbuh bez prethodno provedene anestezije!
Kiseli smrad raspadljivosti i rastočenosti organskoga svega vidljivoga i nevidljivoga, što je “grizao za oči”, i koji kao da se zaustavljao u nozdrvama iz kojih nije izlizivao, nije samo pokodušio stanovništvo u blizini, nego se uslijed grobne jakosti intenziteta smrđenja širio uzduž i poprijeko posvemašnjega gradskog konglomerata. Na ovim tobožnjim spalatinskim bakanalijama i saturnalijama frajali su i feštali samo črvi i žohari. Črvi, debeli ko prsti…
Prisutnost koncentracije vonja od tog soja fonje i tufine u određenom kvartu ovisila je o trenutačnoj latici iz ruže vjetrova. U takvim okolnostima, o južini, pojačano su se trovali mještani Mravinaca, Kučina i građani Solina, dok bi se, o buri, redovito kontaminirao širi prostor samoga u usku poluotočnost sklupčanog Splita, dopirući svojim usmrđenim zadasima sve tamo do onih uzoritih i fetivih besmrtnika na mondenim, takorekuć, Mejama.
O levantu i pulentu ovaj je crkotinski rekvijem dobrecao u ritmu “marče funebre” i do ostatka splitskoga nazovi megalopolisa: gotovo onamo dosvud odakle je ovamo odsvud pristizalo sve ono i ovo smeće i gnoj…
Nikad nećemo znati u kolikoj smo točno mjeri nepovratno zatrovani konstantnim udisanjem oštrog zraka onoga tumornoga hropca s operacija bez anestezije?
Godinama se uvjeravalo i stanovnike Splitu nedalekog Vranjica kako leteće čestice salonita ne ugrožavaju zdravlje življa, istodobno se čudeći što su trajni stanovnici lokalnoga groblja iz godine u godinu bivali to mlađi i mlađi…
Postupno odumirujući smrad s Karepovca, ipak, na životu vrlo vitalnim održavaju sve brojnije friteze s užeglim uljem u sve užem centru Splita, kao i britki vonj vrile falše kvasine u nebrojenim kvazirestorančićima i fastfudovčinama u tom sve stegnutijem gradskom osrčju “centro storico”… Praelement, ergo, treći.
Ćela nasrid Marjana
Praelement četvrti: zemlja…
E, da… Tonzura i ćela Marjana… Kob ugriza njegovog veličanstva šjor potkornjaka. Narcis, onomad, ogledao se u vodi, Sudbina Fetiva, ovomad, ogleda se u moru…
U onom istom moru, bit će, u koje se sad nakon drastične i tragične sječe i zaraženih i zdravih stabala, erozijom o svakoj kiši zemlja s vrhova i stranâ opjevane gradske gore prolijeva dolje do u more. Tepali smo Marjanu prišvaračkim epitetom “pluća grada”, jer Split ima tu čudesnu i rijetku povlasticu da mu se prava, gusta šuma nalazi praktički na 10-ak minuta hoda od kazališta i katedrale, od Rive i glavnoga trga!
Oholo mislimo u vlastitoj sebičnoj opuštenosti kako je rečeni privilegij puka normalnost i pripadajuća nam baštinska stečenost, pa ni ne primjećujemo samoubilačku šutnju na narcističko-puvandersku sveznadarsku samovolju i ignoriranje svih onih što upozoravaju i znaju veličinu kobnosti one grickalačke aktivnosti neumornoga šjor potkornjaka.
Ili je, pak, šjor potkornjak nastanjen u mandrilskoj “Kockici”, na Zvončacu, tko bi ga znao? Kako bilo, vegetacija na Marjanu desetkovana je, a najbrižniji aktivisti nariču kako u javnost i nije dospjela točna istinitost glede fitocenoznog sranja… pardon stanja, ispričavam se na pretočnosti.
Inšoma, bit će da ćemo biti sretni ostane li Marjan makar i u svojstvu “škrga grada”, a nekmoli – “pluća”… Praelement, etoga, četvrti…
I što se, onda, imamo preveć čuditi da nam se mladost i drogira i rešeta nasred ulice, kad ionako u nas ništa ne funkcionira kako spada. Još ćemo se manje čuditi spontano organiziranim sugrađanima koji su se umah stavili na stranu ubojice, nudeći svakakvu pomoć, od psihološke do one pravne.
Dosad su se pravednici pogađali u noge i ine ekstremitete vidno izvan susjedstva vitalnih organa, a svaki će se cinik, ironik i sarkastik obradovati poboljšanju preciznosti gađanja bližnjega svoga. I otuda, dabome, sva ona uniformna ekipiranost nekih drugih pravednika na društvenim mrežama.
Naravno, nitko ne opravdava niti relativizira monstruozno razbojništvo, već se poput zgloba u refleksu puk trznuo i dignuo na noge prstom upirući u koruptivnu kancerogenost društva, koja je obilato i duboko metastazirala i u tkivo policije i u tkivo pravosuđa.
Jerbo, da su ti sustavi funkcionirali, do krvoprolića na Šperunu ne bi ni došlo. Ovi friški mrtvaci bili bi živi i zdravi, u zatvoru, a njihov dželat navigavao bi morskim plavetnilima i slao doma šolde u validnoj valuti.
Ne pričaju mi se vicevi, napisah negdje na starijem mjestu ovoga teksta, ali policijska spremnost sama mi je iz poslovične nespremnosti gurnula vic u ruke. E, umjetnom potpomognošću imali smo se svi skupa beziznimno diviti brzinom u kojoj je ona, brzogonzaleski hitro, hitno uhitila počinitelja.
Da je njih poslušati, možda bi još to i bilo tako; no, osluhnuvši zdravi razum, lako je primijetiti kako je policijska gesta uslijedila upravo groteskno prekasno, pa su stvarni splitski junaci iz prigodničarski fiktivnih viceva o policajcima ko hajduci doskočili u nenašminkanu velovarošku i svehrvatsku zbilju.
Jesmo li sigurni?
Nisu, naime, shvatili da su pobrkali svoju dužnost s onom pogrebničkom. Pa, zaboga, policija je oko nas da prevenira, a ne da komemorira! I sada, hitrošću u komemoraciji, hvasta se tobožnjom prevencijom… Čin je to eklatantne potvrđenosti svih onih raskalašenih, žovijalnih i dozlaboga razvedenih viceva o milicionaru Mili ili panduru Mati…
Podsjetili smo se, eto, kako je promaknuo kolektivnoj percepciji i općoj pravednosti jedan krupni detalj ili sitna krupnost, svejedno… Na prostoru splitskoga Veloga Varoša, zaključili smo, nisu izrešetane tri osobe, nego četiri. Što je od života ostalo ubojici? U čemu je razlika između vremena trojice pokojnika koji će sve svoje odsadašnje vrijeme provesti u grobnoj raki zatrpani ilovačom, od vremena tvorca njihovog pokojništva što će ga ovaj provesti u zatvoru ili bolnici? Koja mu je utjeha što će se, možda, u nekom vremenu pred nama izjednačiti s njima u ukopničkom trajanju zavazda?
I na koncu, je li Split siguran grad? Nepobitno, je! U Splitu možeš bit siguran da, prijaviš li što ovakvo policiji, neće se sigurno dogoditi ništa. U Splitu možeš bit siguran da, obavijestiš li o ovakvome nečemu gradsku Upravu, neće se sigurno dogoditi ništa. U Splitu možeš bit siguran da, u po bijela dana, može ti odnekud doletjeti dolutali metak u ćivericu.
Na sreću, dosad nije bilo kolateralnih žrtava puškaranja; ali, sve ono što bi vrli i pametni psihijatri smjestili u širu stručnu ekspertizu, moja bi neuka a mudra pokojna nona smjestila u lapidarnu izrečenost – “sve do jednega puta”.
Mi ćemo sad, kao i dosad, biti gluho uho i slijepo oko, Sudbina Fetiva na toplom zraku vlastitog daha otpuhnut će profesionalnu sućut kondolijance u kameru, a jedan će vapor tiho isploviti u noć…