StoryEditor
Kulturainventura četiri teatra

Splitska kazališna 2019. godina: pamte se 'Obitelj', 'Domaši', 'Ma-ma', a šećer je došao na kraju, 'Lepurica', 'Dijete našeg vremena' i 'Laponija' 

Piše Jasmina Parić
2. siječnja 2020. - 18:40

Protekla kazališna godina u Splitu, može se reći, završava u plusu, premda kalendarska godina ne prati i kazališnu sezonu; sezona hvata ozbiljniji zamah tek u kasnu jesen.

Međutim, 2019. godina donijela je u splitska kazališta dva nova ravnatelja, u HNK-u i GKM-u, koji su prvim predstavama i nastupima naznačili i put kojim se kane kretati u tek započetim mandatima.

Splitska je publika u protekloj godini imala prilike pogledati nekoliko iznimno uspjelih predstava o kojima se govorilo, komentiralo, i za koje se tražila karta više. Većina tih uspješnica odigrana je na malim scenama, pa je i to pridonijelo gužvi, rezervacijama i listama čekanja.

U HNK Split ove je godine stigao novi intendant, Srećko Šestan, koji je preuzeo vodstvo nacionalnog teatra nakon Gorana Golovka, koji je njime ravnao pet godina.

Jasno se mogu razlučiti dvije estetike i dva pristupa teatru: u prvoj polovici godine, Golovkovoj, prevladavali su u drami nešto tamniji tonovi, dočim se Šestan okrenuo komediji, vedrijim bojama, pa i žešćoj reklami.

U Golovku mandatu, u veljači, premijerno je prikazana “Kušnja”, odnosno “Vještice iz Salema” Arthura Millera u režiji Nenni Delmestre. Ugođaj i vizualni ambijent sa scenom nalik na tribunal i slike masovne histerije veoma su snažne i pamtljive, ali pojedinačne uloge su varirale u kvaliteti, a sve je začinilo odviše vike, trke i galame.

Idućeg mjeseca na Sceni 55 našla se “Obitelj” Dennisa Kellyja u režiji Ivana Plazibata. Ovaj vrsno napisan i režiran triler s puno umjetne krvi otvara teška pitanja, od odnosa prema drugima i drukčijima do pogodbi sklopljenih s vlastitom savjesti i drži gledatelje do kraja u napetosti.

Potom je uslijedio Moliereov “Umišljeni bolesnik”, stara komedija od koje je redatelj Dario Harjaček načinio tešku crnu dramu.

Premda je Srećko Šestan preuzeo teatar na početku Splitskog ljeta, Golovkovom programu pripada i ljetna premijera u Galeriji Meštrović “Kaligula/ Britanik”, neuobičajen spoj dvaju dramskih tekstova Alberta Camusa i Jeana Racinea.

Vizualnost predstave jedan je od njezinih najjačih aduta, u prvom redu zahvaljujući prostoru i kostimima. Čini se, naposljetku, da je čitav ovaj projekt prvo osmišljen u slikama i da je slikama pridana najveća pozornost, a za oživljavanje i proživljavanje karaktera imali su priliku samo neki od sedamnaest glumaca.

Srećko Šestan svojom je prvom premijerom, “Lepuricom”, dao naznake budućeg smjera u teatru: zabavno, popularno, za širu publiku, ali ne i banalno.

Dobroćudna, i prema svim akterima dobrohotna komedija “Lepurica”, temeljena na “Pigmalionu” Georgea Bernarda Shawa u režiji Marija Kovača ne skriva jasan cilj - zabaviti i opustiti publiku.

To se i postiglo. Ovaj naslov, uredna salonska komedija koja će malo, s mjerom, bocnuti i Hercegovce, i Vlaje, i Splićane i pokoju “javnu” osobu ako to bude kadra shvatiti, kao što smo i prepostavili, puni kazalište.

Isto je i s “Laponijom” na Sceni 55, toliko traženom da se u program ubacuju dodatne izvedbe. Redateljica Nenni Delmestre odabrala je, prevela i adaptirala ni godinu dana star tekst katalonskih dramatičara Cristine Clemente i Marca Angeleta. Tekst je izuzetno duhovit, komika se temelji na sukobu mentaliteta i karaktera, a Nenni Delmestre odlučila se u svom redateljskom pristupu za dodavanje malih doza mekoće i sjete. Radnja je dovoljno šašava da bi se inzisitiralo na tome da bude i urnebesna. Pametna je to, duhovita i živa predstava koja o ozbiljnim pitanjima progovara s lakoćom, a od banalnih problema stvara veliku dramu.

U gradskom kazalištu mladih Split također je otpočeo svoj mandat novi ravnatelj Ivo Perkušić. Iz ovogodišnjeg programa valja izdvojiti vrsnu predstavu “Ma-Ma” Katarine Pejović, još iz mandata bivšeg ravnatelja Belmonda Miliše, održanu u travnju.

Riječ je tzv. dokumentarnom teatru koji s puno humora progovara o teškim pitanjima - o svemu onome što žene doživljavaju u rodilištima i u prvim danima uz novorođenče. Predstava jasno zaziva promjene i borbu protiv društvenih stereotipa i patrijarhata.

Perkušić je pak svoje ravnateljstvo “otvorio” predstavom “Postolar i vrag”, koju je prema poznatoj povjestici Augusta Šenoe postavio glumac Siniša Novković. Spoj je to drame, horora i komedije, vezuje stare i nove motive, dobrog je ritma, ukratko, još jedan hit, ali primjeren nešto mlađoj publici.

Valja kod GKM-a spomenuti i već tri godine staru predstavu “Splićanke” Ivana Lea Leme, duhoviti cabaret koji je stalno rasprodan, a sada kreće i na turneju; stoga je logična ravnateljeva odluka da iduća premijera, u veljači, budu “Splićani” istog redatelja.

Kazališe PlayDrama ove je godine izišlo s dvije predstave čiji su naslovi nezgodno slični, a razlikuju se kao nebo i zemlja. “Djeca recesije” Dina Pešuta u režiji Ivana Plazibata, nastala kao udaljeni odjek klasika “Tko se boji Virginije Woolf”, prilično je neuredna, nejasna i preglasna predstava.

U priči bremenitoj rasutim i rijetko uvjerljivim motivima jedna uloga daje ton, udara pečat i ritam čitavoj izvedbi. Izvrsna Ana Uršula Najev, s nevelikim dosadašnjim glumačkim iskustvom, posve je zagospodarila scenom. Lik koji je kreirala prelijeva se u tamnim nijansama grube duhovitosti, manipulacije, cinizma i neispunjenosti.

Posve je drukčija priča s “Djetetom našeg vremena”, odigranom u klubu Quasimodo. Ovako pametna, srčana, energična i duhovita predstava ne događa se često, i ne događa se slučajno. Redateljica Helena Petković i dramaturginja Ivana Vuković okupile su četvoricu studenata, momke od dvadesetak godina, pune elana, kadre iznijeti i fizički zahtjevne, gotovo sumanute scene.

U ovoj priči o Splitu i njegovu turizmu u bliskoj budućnosti, čitava autorska ekipa uspjela je iznjedriti spoj komedije i horora; kroz priču plutaju, doduše, ostaci takozvanog splitskog duha, i glasovi otpora, ali još jasnije zvoni upozorenje: lako je naviknuti se na logiku i sistem logora. Ritam predstave je sjajan, četvorka u prugastim majicama ne da oduška ni sebi ni publici sat i pol vremena i već gostuje i na drugim scenama.

Očito je da je protekla godina u Splitu donijela nekoliko naslova koji zbilja bude optimizam, vjeru u teatar, a pogotovo u mlade snage koje se tek profiliraju. Uz to se i potvrdilo što Splićani cijene - a to je pametan tekst i dobra, iskrena gluma s dosta humora. 

Lutkarski poker asova

Iz programa Gradskog kazališta lutaka valja izdvojiti "Malog rakuna" redateljice Ljudmile Fedorove. Priču o borbi sa strahom od nepoznatog odlikuje bajkovita vizualnost i odlična animacija lutaka, a nagrade koje je komad dobio teško je i pobrojiti.

Predstave "Lažeš, Melita" Ivana Plazibata i "Katin tajni začin " Ane Prolić pripadaju prepoznatljivoj estetici GKL, a odnosno provjerenoj kvaliteti za mlađi uzrast, dok je predstava "Domaši" iskočila iz svih okvira i granica.
Diplomska predstava Ane Marije Veselčić, nastala pod mentorstvom Gorana Golovka, osvojila je i Nagradu hrvatskog glumišta, a priča o odrastanju u domu za nezbrinutu djecu, koju je mlada glumica napisala na temelju vlastitog iskustva, dobro je potresla publiku.

Njezin tekst odaje osobu rano sazrelu, inteligentnu i ponešto povučenog, ali budnog promatrača. Vrlo je kvalitetan i u kompoziciji; nenametljivo, ali stalno Ana Marija Veselčić vuče paralele između dva svijeta, domske djece i odraslih zaposlenika. Ove umjetno kreirane grupe, u okolnostima visoke emocionalne napetosti i socijalno teškim okolnostima, jasnije nego u drugim sredinama pokazuju odlike drevnih čopora gdje atavizmi izbijaju na svakom koraku i vlada nesmiljena bitka za pomak na hijerarhijskoj ljestvici.

#HNK SPLIT#GKM SPLIT#GKL SPLIT#KAZALIŠTE PLAYDRAMA SPLIT#KAZALIŠTE SPLIT 2019.

Izdvojeno

27. svibanj 2020 21:11