StoryEditor
SlikarstvoREMBRANDT IZ ZAGORE

On je Mate Lasić, ali njegovo pravo ime je Umjetnik: Gonin se divljački, uništit ću sve šta san stvorija, ali napravit ću je, makar poludija!

Piše Vinko Vuković
3. veljače 2017. - 23:20
Mate LasićTom Dubravec/Hanza Media

Ajme, da mu je sad zapalit duvan, desnu bi nogu, kaže, otkinija za cigaru. Ali, cigare(te) nema. Pušenje je štetno za zdravlje. A zdravijega čovjeka od Mate Lasića vaš reporter odavno nije sreo. I šteta bi to bilo pokvariti, jer jedna cigareta, vele znanstvenici, skraćuje čovjeku život za petnaest minuta, a dragocjenijih minuta od Matinih teško je zamisliti. Stoga, Mate, zaboravi na duvan, pušit ćeš drugi put, a sada samo pričaj.

Pričaj nam, recimo, o tome kako si postao slavan. Kako si preko noći, kao da živiš u Americi a ne u Konjskom, dospio na televiziju. Kako te lajkaju i šeraju potpuni neznanci, kako te zovu sa svih strana a da ti uopće nemaš ni mobitel. Pričaj nam kako si u babinoj izbi izdržao zimu, led što je Dalmaciju bio okovao i što još uvijek jutrima ne popušta i je li te ovaj kalorifer mogao ugrijati. Pričaj, Mate, što ti bi da si počeo slikati, kako su i kad u tvoj crno-bijeli život ušle boje i zašto su ti crvena i crna najdraže. Samo pričaj!

- Napustija san srednju školu jer nisan vidija smisla u daljnjem školovanju. Nisan u školi moga naučit ništa šta već nisan otprije zna. Pa mi je otac reka da nađen posa, kad san već matun za školu, kako je on mislija, bilo je logično da počnen štagod radit. Pa san jedno vrime bija skladištar. I da otkaz. Šta će mi to. Radiš, dobiješ plaću, potrošiš je, pa opet radiš, dobiješ plaću, potrošiš je i vrtiš se u krug bez da išta vridiš i vridno činiš - priča Mate.

Mate zna s riječima. Svaku miluje i oblikuje kao da s nevinom djevojkom u postelju liježe. Da nije slikar, sigurno bi bio pjesnik. Pisao bi o ženama i vinu. Slavio bi konobarice, posebice one s velikim, plavim očima koje se trijezan ne bi usudio opisati, i častio prijatelje.

- Francuska poezija nešto je posebno. Plus Rilke. I naš Tin iznad svih. Tin je velik, teško ga je dohvatiti - zamišljeno će.

Ne smije se. Mate. Pobratimstvu lica u njegovu svemiru također nije do smijeha. I Rembrandtovi su se likovi rijetko smijali. A Mate je, čuli ste sigurno nešto o tome proteklih dana, "naš samouki Rembrandt". Tako su ga novinari prozvali. Kad su ga otkrili u debelom splitskom zaleđu. Kao pračovjeka. Onoga od kojega smo svi postali i kakvi više nikada nećemo biti. Pa se čudimo što ćemo izumrijeti.

- Šta ja znan koliko ovo šta radin vridi. Možda pesto kuna, možda iljadu, a možda ni litru vina. Kako ću znat kad neman s čime usporedit. Ljudi dolaze i gledaju, a meni to ne vridi ništa. Najradije bi sve uništija. A opet, neću, triba nešto i ostat da me opominje, da mi govori: "Mate, vidi šta si napravija" - gorko će.

Najmanje dvije pune izložbe poslao je, kaže, do sada na smetište. Više Matinih slika počiva na Karepovcu nego što ih živi u Konjskome. Uništio ih je kako bi sutra napravio nešto što vrijedi. Poraz je to koji vodi do pobjede.

Pod prozorom, okružena napola izgorjelim voštanicama, šahovska je ploča. Figure su pažljivo raspoređene. Bergman bi znao o čemu se radi, novinaru je, međutim, nužno objašnjenje.

- To je besmrtna partija Adolfa Anderssena. Sve je važne figure žrtvova kako bi dobija partiju. Bez kraljice i dva topa matira je protivnika. Ne znan može li se više od toga. Današnji šah me ne zanima. Nakon šta je otiša Bobby Fischer, otišla je i romantika, a došli su kompjuteri. Igra više nema smisla. Nakon šta mi je umra prijatelj Stanko, izdalo ga srce dok je pila drva, ni ja više neman s kime igrat, pa igran sam. Ili s ovin ovde, on mi je posebno drag, tu je a ne smeta - pokazuje na bezglavu lutku koju je načinio i posjeo za crne figure. Pravi mu društvo kao loptoliki Wilson Tomu Hanksu u "Brodolomu života". Nije Mate gledao taj film, ali mu nije mrsko kad čuje da fizički podsjeća na Christiana Balea. Iz nekog sasvim drugog filma.

Sam je "učio" za slikara. Sam je sebi, domeće, bio akademija. Ni mentora ni tutora nema. Niti mu takvi trebaju.

- Nije ovo vudu magija, triba samo crtat. Crtat do iznemoglosti. Zadnje šta želin je bit dio neke šablone ili kalupa. Kreativnost se ne može naučit. Nećete postat pisac ako završite tečaj kreativnog pisanja, niti vas iko može naučit kako vanka izbacit ono šta nosite unutra, u sebi. Tako je i sa slikama. Lako je prepisivat, kopirat, ali teško je bit svoj. Jedan kontra gomile.
Mate mašta o svjetskim metropolama. Samo da mu je uživo vidjeti koji muzej, pa...

-...umrit! Kad bi uša u Sikstinsku kapelu, ja mislin da bi isti tren slomija svoje kistove i svega se ostavija. Šta čovik nakon toga više može napravit - pita se i nastavlja crtati. I tragati, jer propitivanje to i jest. Lutati, jer traganje i ne može biti drukčije.

- Iman samo jedan cilj: napravit savršenu sliku. Tako mora bit, tako će bit, pa makar poludija. Gonin se divljački. Ne stajen. Za početak bi tija napravit pravu izložbu. Triba mi jedno tri, četri miseca da u miru radin, da nikoga ne vidin, pa da napravin nešto šta stvarno valja, iza čega mogu stat i šta mogu pokazat ljudima.

Portreti i starozavjetni motivi na velikim formatima posebna su Matina inspiracija. Uostalom, i Rembrandtu su bili.

- Rembrandt je zna čoviku izvadit dušu i zaključat je ispod boje. Poštujen ja i druge velikane, Velazqueza na primjer, ali niko nije ka Rembrandt. On je bija iskren, nikad nije iša u karikaturu, nikad se nikome nije ruga, čita je ljude ka knjigu i to prinosija na platno. Svaka njegova slika psihološka je studija - opijeno će.

Iza Matinih leđa, iza fotelje koju je did Mate tko zna kad i tko zna kako donio iz kazališta - eno joj još rednoga broja 135 zakucanog na drvenom obrubu - suši se autoportet. Mate Lasić viđen očima Mate Lasića.

- Nisan zadovoljan, ali neka ga.

Iza naslikanog Mate zabijen je nož. Srećom, nije u leđima.

- To mi je hobi. Zabijanje noževa. Ka u cirkusu. Sa pet, šest metara mogu zabit di oću - važno će.

Zidovi Matina utočišta, stare jednosobne prizemnice naslonjene na topli komin, ispisani su latinskim izrekama. Na ulaznim vratima goste dočekuje natpis Crux Mihi Anchora. Križ je moje sidro.

- Nisan neki vjernik. Volija bi da jesan, ali sumnje je u mene previše. Gori san od Tome. Ako mi je Bog već otac, onda iman pravo pitat i tražit objašnjenja, a ne da On zauvik šuti. A opet, ne razumin ateiste, nije mi jasno kako neko može bit ateist. Iskreno, ne virujen da ih uopće ima.

Drugi natpis, prevodi Mate, upozorava da "smrt kuca jednako na kuće sirotinje i na kraljevske dvore".

- Radije ću slikat prosjaka nego predsjednika - uvjerljivo će. (Od predsjednika se, Mate, živi, a ne od sirotinje.)

- Prijatelj mi je na mobitelu pokaza televizijski prilog o meni i priznajen da san se rasplaka čitajuć komentare. Drago mi je to, ali ne bi tija da se sad moje ime pojavi i na poklopcu za mesni doručak. Da bi sve šta iman da mogu uživo vidit Rembrandtova djela, ali to bi tija napravit tako da prodan svoje slike, da tako zaradin, da sam biran di ću i kako ću ić, a ne da me neko okolo za ručicu voda - sumnjičavo će.

Treći neizbježan natpis, a ovaj se nalazi na fasadi Lasićeva doma, rimski je broj. Označava datum: 13. 8. 2016..

- A to je ono kad smo se ja i ovi moji bili baš ono pošteno napili, pa smo tribali to nekako obilježit.

Mate je proslikao prije tri godine. Nakon dokumentarca o Rembrandtovoj "Noćnoj straži", nanovo je progledao.

- Velika je to slika, uf... Ali meni nije najbolja. Meni nema bolje od "Povratka sina razmetnoga". Je, znan da je puna mana, znan da nije savršena, ali meni je najbolja. Moga bi van sad o njoj pričat dvi godine, pa bolje prikinimo - sjetno će.

Mate "guta" knjige. Rusi su, kaže, idealni za teške zimske dane. A s obzirom na to da je ipak malo zatoplilo, uhvatio se Camusova "Stranca", a sprema se nabaviti Miltonov "Izgubljeni raj".

- Uvatin se svako malo i Tome Akvinskoga. Taj je zmaj, samo težak, brate. A "Božanstvenu komediju" non-stop čitan, to mi je zakon. Čitanje je jedino dobro šta san u školi pokupija. Jedino se još nisan usudija uvatit "Uliksa" Jamesa Joycea, to ću kad buden malo pametniji, još mi je rano za njega - nesigurno će.

Mati je 28 godina ("izvanka, a iznutra šta ja znan koliko"), u krilu mu je štene Vanda ("prijatelji su mi ga poklonili, fala in, ali mogli su i cipele" - smije se, prvi put), a u dvorištu vezan čuči Juda ("stalno me je izdava i ostavlja me čim bi neko proša"), a volio bi nabaviti gavrana ("skupi su"), to mu je uz vuka i tigra najdraža životinja.

- Gavrani su strašno pametni, mogu naučit i govorit, ja bi svoga naučija da ponavlja "nikad više", "nikad više"...

Ako hoćete da vas Mate portretira, ne donosite mu fotografije. Puna mu ih je kapa. Odradio je, napominje, što je morao, nekim dragim ljudima učinio je uslugu, oni su pomogli njemu pa je, eto, i on njima uzvratio, onoliko koliko zna i može, a sada bi ipak volio raditi po svome.

- Živcira me šta se nikome ne da pozirat. Svi bi tili nešto na brzinu, a meni je od toga muka. Moja susida, baba Mare, pet sati mirno mi pozira, a drugima se ne da. A tili bi sliku s dušon. A kako ću ja uvatit nečiju dušu s fotografije. Zato, ako žuriš i kasniš, meni ne dolazi - jasno će.

Matina vrata uvijek su otvorena. Tko ga želi naći, naći će ga. A može mu poslati i pismo, kao što je učinio čovjek iz Donje Stubice koji je "Rembrandta iz Konjskog" vidio na televiziji. Ajde, recite pošteno, kad ste vi zadnji put dobili pismo.

- Nije moj život vatromet, nego vatrica koja tinja, taman za ogrijat ruke - tiho će.

Stari zavjet mu se stalno vraća. Tamo se kriju motivi koji proganjaju i današnjega čovjeka. Mojsije, Samson i Job njegovi su ljudi. Job posebno, što je taj mogao izdržati, to nitko nije. Kičma je to koja se nije savila.

- Sam sebi san prije godinu dana bija isključija struju. Da vidin mogu li i bez nje slikat. I, znaš šta, mogu! - ponosno će.
Suvremenost svijeta mu je odbojna. Tehnologiju odbacuje, po njemu tu za čovječanstvo nema napretka.

- Teslu, Edisona i takve bi tribalo pohapsit, pa okačit na stupe. Baš su nas lipo usrićili. Čekaj, nećeš valjda to napisat? - čudi se.
("Sad će opet reć da Mate priča pizdarije. Ali neka, briga me, šta se ja iman kome opravdavat")
I moderna umjetnost Mati je odbojna. To je, kaže, teško smeće.

- Picasso nije dostojan bit u istoj rečenici s Caravaggion. Ja tako mislin, a ko oće o tome polemizirat, neka mene pusti na miru - odlučno će.

Mrtva priroda i pejsaži podjednako su mu besmisleni. Van Gogh je, veli, danas bezrazložno skup. Životna priča duplo mu je zanimljivija od slika.

- Mene samo čovik zanima. Duša, emocija... Oči... Daj mi da ti vidin oči i sve san vidija.

Svjestan je Mate da mu nije lako ovakvome kročiti kroz svijet. Bez mobitela i GPS-a.

- U mome životu jedino zvono koje će se čut bit će ono na crkvi kad zabreca dok me budu vodili na groblje. Do tada, znan šta oću, a oću li u tome uspit, vidit ćemo. Ali, bit će kako ja kažen i nikako drugačije - zaključno će.

Ali, tekst još nije gotov. Ne, dok nam Mate ne ispriča što prikazuje velika slika na zidu, najveća, nedovršena. Neki tip s crvenom petokrakom na kapi ubija gologa muškarca. Do njega plače žena. Nema sumnje, majka.

- To je prizor iz stvarnoga života, iz naše hrvatske biblije. Dogodilo se u susjednom selu da su partizani posli rata nevina čovika ubili. No, mene zločin ne zanima, nego patnja. Muka običnoga čovika. Planiran napravit triptih na tu temu - pokorno će.
Koliko je slika Mate uništio već smo rekli, a koliko ih je razdijelio i razmijenio pojma nema.

- Isusa na križu san zaminija za kožnu jaketu - ravnodušno će.

Umjetnik. Mate Lasić.

Izdvojeno

12. srpanj 2020 22:18