U našem kolektivnom pamćenju, 1948. ili 1971. godina upisane su kao traumatične i teške, no što uopće znamo o, recimo, 1949. i 1972.?
One su na puno načina možda bile još i gore jer su se progoni osumnjičenih za skretanje s partijskoga kursa u njima nastavili i produbili. Političke odmazde u pravilu kasne u polasku i ne okončavaju se preko noći, nego traju kroz neko dulje vrijeme. Jednom kad nevolja prođe, u povijesnim se kronikama zabilježi datum njezina početka, ali ne i formalnog kraja. Potonji je nadnevak, ustvari, nemoguće ustanoviti jer šikaniranje nikad formalno ne prestaje, samo što s vremenom gubi na snazi i neumoljivosti.
Po kazni u stripove
Primjera radi, obračun s maspokovcima u “Slobodnoj Dalmaciji” protegao se sve do 1973. godine, samo što, ruku na srce, nije bio osobito surov. Trojica tada relativno mladih novinara našla su se na komitetskom, pa onda, posljedično, i redakcijskom stupu srama zbog entuzijastičnog pisanja o proljećarima. Bože V. Žigo bio je sumnjiv već i stoga što je prije dolaska u “Slobodnu” bio novinar ozloglašenog, a u međuvremenu ugašenog “Hrvatskog tjednika”, Joško Franceschi i Joško Kulušić bili su, pak, prokazani kao simpatizeri Mike i Savke. Takve nepoćudne elemente trebalo je izolirati od zdrave redakcijske jezgre, ili je možda netko dobronamjeran oprezno procijenio kako će ih prekomandom na drugo radno mjesto sačuvati od rizika da se još dublje uvale u nevolju i na koncu zaglave u zatvoru. Kako bilo da bilo, ovom trojcu presuđeno je da utemelje strip magazin za čitatelje u nježnoj dobi.
O toj vrsti zabavnoga tiska nitko od kažnjenika ništa nije znao, njihovo nepoznavanje stripa bila je duboko i sveobuhvatno. Imali su samo jednu sretnu okolnost na svojoj strani, a ona će se pokazati ključnom: šjor Bože je tečno vladao francuskim jezikom. Kad se trebalo obratiti stranim nakladnicima, odnosno agencijama od kojih se mogu otkupiti prava za objavljivanje stripova, izbor je pao na jedine moguće, one iz Francuske. Trojac nije imao pojma da ta zemlja i susjedna Belgija još od kraja pedesetih uživaju u reputaciji kreativne košnice u niši pripovijedanja u sličicama, da nitko u Europi toga vremena nije imao produkciju koja im je mogla konkurirati ni količinom ni kvalitetom.
Tako je rođen “Cak”. Kad je izišao prvi broj, imao sam devet godina i bio neizrecivo ponosan što baš u mome gradu izlazi najbolja strip revija u cijeloj zemlji (koja je tada bila nekoliko konfekcijskih brojeva veća). Radost se pretvorila u pravu euforiju nakon što je predstavljena posebna edicija, “Cak ekstra”, u kojoj su izlazile kompletne epizode stripova na 44 stranice u punom koloru. Svima na znanje: prestižni, albumski format stripova na jugoslavenskom je tržištu inaugurirala upravo “Slobodna Dalmacija”, odnosno njezin poduzetni trojac koji se nije uplašio izazova, nego se s njim hrabro uhvatio ukoštac.
Na njihovu veliku sreću, a moju neprebolivu žalost, “Cak” je potrajao samo dvije godine. Toliko je, naime, trebalo njegovim urednicima da operu svoje političke grijehe u čistilištu dječjeg zabavnika, i da im se dopusti povratak u dnevni list. Kulušić i Franceschi ostat će upamćeni kao tandem koji je vodio “Slobodnu Dalmaciju” u njezinim najslavnijim danima, kad je naklada dostizala vrtoglave brojke, a Žigo kao nenadmašni novinski pisac opće prakse i urednik “Foruma”, još nenadmašnijeg priloga za kulturu.
Kao što “Cak” nije označio početak veze našega lista sa stripovima, jer su oni kroz dugi niz godina bili upravo neizbježan sastojak takozvanih desnih ili izlaznih stranica, tako ni gašenje ove revije nije označilo kraj našeg koketiranja s grafičkom literaturom. Sljedeći veliki uspjeh dogodio se također slučajno. Zbilo se to u vremenu kad je nogometnim stadionima harala ona slavna Hajdukova generacija koju je predvodio Tomislav Ivić. Netko u vodstvu kuće procijenio je kako bi se tada razgorena opća pomama za balunom, osobito snažna među mlađim naraštajima, dala lijepo unovčiti, pa je od Vjesnikove press-agencije koja se, među ostalim, bavila kupnjom novinskih sadržaja iz bijeloga svijeta, naručio zgodan strip-serijal. Oni su se obratili Fleetwayu, tvrtki s kojom su dugo i plodno godinama surađivali, a Englezi su, pak, iz svoga zamašnog kataloga izabrali – ili nagovorili Zagrepčane da izaberu – Nippera. Pritom su se manje rukovodili željom da udovolje očekivanjima svojih partnera iz socijalističke Jugoslavije, a više potrebom da konačno nešto zarade od serijala koji na matičnome tržištu nije prošao bogzna kako.
Momčić božanskog talenta
Priču dickensovske inspiracije o momčiću koji se snagom svoga božanskog talenta uzdiže iz ponora bijede do vrhunaca nogometne slave, potpisali su scenarista Tom Tully, britanski rutiner koji se ogledao u mnoštvu pretežno neambicioznih naslova, i Francisco Solano López, veliki argentinski crtač koji se kao suautor slavnog (ali i društveno-kritičkog) serijala “El Eternauta” svojedobno našao na meti vlasti, pa je morao emigrirati (njegov partner u tome poslu, Héctor Germán Oesterhold, ostao je u Argentini sve do 1977. godine, kad mu se gubi svaki trag; pretpostavlja se da ga je vojna hunta smaknula zajedno sa kćerima).
Razmaženi boduli (mislim, naravno, na Britance, a ne na Bračane), ostali su mrtvi-hladni na uzbudljivu koliko i srcedrapateljnu priču o usponu mladog nogometaša, ali su je zato Hrvati u paketu s ostalim Jugoslavenima oduševljeno prigrlili. Uspjeh je bio toliki da je strip koji je isprva izlazio u nastavcima u dnevnome listu, uskoro dobio svoje autonomno izdanje koje se također sjajno prodavalo. Za pegulu, katalog toga serijala nije bio osobito izdašan, jer se u jednom trenutku – zbog suzdržane reakcije matične publike – odustalo od njegove daljnje produkcije.
Kad je uzmanjkalo novih epizoda omiljenog junaka, iz Fleetwaya je poslana glamurozna zamjena u formi stripa “Roy iz Roversa”. Taj, na domicilnom tržištu neusporedivo uspješniji roto-karakter od Nippera, kod nas se, međutim, nije proslavio. Od visokog, plavokosog i zgodnog tipa nama je miliji bio neprivlačni i malešni klinjo četvrtaste glave, koji je patentirao čuveni horizontalni udarac (i stoga bio odgovoran za ozljede mnogih koji su ga pokušavali, naravno neuspješno, oponašati).
Taj naš veliki poslovni uspjeh iz 1978. godine dočekat će svoju reprizu sredinom devedesetih. Drugo ukazanje Nippera Lawrencea također je solidno prošlo, iako treba reći kako njegova publika uglavnom nisu bili neki novi, nego neki stari klinci, nostalgičari željni podsjećanja na mladost.
Osim Nippera, “Slobodna” je devedesetih godina publici ponudila još i cijelu galeriju likova iz bogatog kataloga milanske kuće Sergio Bonelli Editore (u rasponu od Texa Willera do Dylan Doga), odnosno klasične naslove francusko-belgijske škole, koji su izlazili u magazinu “Comic Strip”. I jedan i drugi projekt visoko su podignuli letvice tadašnjih produkcijskih standarda, ponudivši vrhunski otisnuta izdanja na kvalitetnom papiru, ali vremena nisu bila naklonjena ambicioznim projektima. Strip je tih godina u cijeloj zemlji bio na aparatima, pa je nakon nekog vremena i “Slobodna Dalmacija” digla ruke. Budimo iskreni, one su još uvijek gore, jednako podignute, ali tko kaže da će tako biti dovijeka. Možda se situacija brzo preokrene, dok kažeš “Cak” ili Nipper.