Velimir Grgić i Marko Mihalinec: Schwarzenegger je došao u kožnjaku i zaprijetio nam, nismo imali izbora!

”Žuti titl” se vratio... ”with a vengeance”. Podnaslov trećeg dijela ”Umri muški” serijala za ”Žuti titl III” ima smisla. Filmske knjige Velimira Grgića i Marka Mihalineca slavile su akcije iz zlatnog doba. Napisan u prepoznatljivom stilu filmofilskog dvojca, ”Žuti titl III” također je pun akcije kao i prethodna dva dijela, ali ovaj put je ta akcija imaginarna, odnosno opstoji u mašti Grgića i Mihalineca. Fanovi ”Žutog titla” sjetit će se da je u prvoj knjizi bila lista ”6 filmova koje bismo voljeli pogledati pa makar ih i sami morali snimiti”. To je bio preludij za ”50 najboljih nikad snimljenih filmova svih vremena” iz ”Žutog titla III”.

Obrađujući ”50 najboljih nikad snimljenih filmova svih vremena” Grgić i Mihalinec nisu se, primjerice, dotaknuli nesuđene ”Dine” Alejandra Jodorowskog, povijesnog megaspektakla ”Crusade” Paula Verhoevena s Arnoldom Schwarzeneggerom, ”Superman Lives” Tima Burtona s Nicolasom Cageom ili Tarantinove ”Braće Vega” s Johnom Travoltom i Michaelom Madsenom. Ne, ”50 najboljih nikad snimljenih filmova svih vremena” odnosi se na alternativne filmske naslove osmišljene u ”fan fiction” stilu i nerijetko preseljene iz Amerike ili Japana u Lijepu našu, tipa ”Hrvatski ninja” i ”Godzilla iz mog sokaka”.

Koji bi od nikad snimljenih filmova iz knjige jednog dana doista mogao biti snimljen u hrvatskoj (ko)produkciji? Možda ”Kung fu picigin” i ”Iskupljenje u Remetincu”?

VELIMIR: ”Kung fu picigin“ je preskup, a nažalost dio idealne glumačke postave je ili pokojan ili previše star za egzibicije, ali ako govorimo o ozbiljnoj koprodukciji, onda – svi iz knjige! Hoću reći, bilo koji, jer svi se mogu snimiti, ako ih netko želi snimiti. Može abecednim redom ili po redu dužine trajanja, kako god. Hollywoode, ne ljuti se, ljudi smo, dogovorit ćemo se!

MARKO: Najviše bih volio “Putovanje u srce hrvatskoga sna” prema romanu Vlade Bulića. Generacijski film o dvadesetgodišnjacima koji traže izvor hrvatskog sna, a kao jedini putokaz koriste stihove Thompsonove poskočice “Daleko, daleko”. Potreban i bitan film za nas klince osamdesetih koji su u novom mileniju posta(ja)li odrasli stupovi društva. ”Strah i prijezir u Dalmatinskoj Zagori” u režiji Nebojše Slijepčevića.

Treći dijelovi serijala rijetko ispadnu dostojni prethodnika. Jeste li ušli u ”produkciju” s mišlju o tome da ovo mora ispasti nešto dobro, tipa treći ”Indiana Jones” (”Posljednji križarski pohod”), a ne ”RoboCop 3” ili ”Policajac s Beverly Hillsa III”?

MARKO: Tražio sam praktičnu primjenu alata umjetne inteligencije pa sam Velimiru predložio ovakav rođendanski projekt uz revitalizaciju prethodne dvije knjige. Trojka ili trica je najafirmativnija u trilogiji i s najmanje hejta i flejma. Knjiški projekt iz kojeg sam htio da isijava ljubav, otud i poljubac na naslovnici. Ovo je i prva knjiga koju smo radili odvojeno - svaki odabire svojih idealnih 25 filmova, bez filtera ili sugestija druge strane. Nakon pisanja sam generirao preko 10.000 vizuala i slika, od najboljih ostataka sam složio i dodatke. I, kao i uvijek, po svršetku radimo kontrolu kvalitete jer smo uvijek pazili da, ako nosi našu etiketu, mora zadovoljavati tvrde i bitne subjektivne kriterije i dostojanstveno nositi ”Žuti titl” u naslovu. Kad smo obojica bili zadovoljni gotovim proizvodom, tražili smo partnera za izdavanje. Nakon našeg najbržeg ”pitch” sastanka do sada, u Rockmarku smo, kao izdavaču, našli najbolji mogući dom za svemir ”Žutog titla”. Zahvaljujući Rockmarku smo otisnuti na stripovski papir visoke kvalitete što pojačava vizualni dojam.

VELIMIR: Što fali ”Policajcu s Beverly Hillsa III“? Šalim se! (smijeh) Definitivno svaku knjigu počinjemo s mišlju da mora ispasti dobro, inače koji je smisao pisanja? E sad, je li ispalo dobro, to je na čitatelju da presudi. Za nas, treći ”Žuti titl“ je kao prvi ”RoboCop“.

Je li objava knjige, i to filmske, danas kad sve manje ljudi istinski/skoncentrirano gleda filmove i čita (s dva oka širom otvorena, kamoli četiri) svjevrsni križarski pohod, tj. borba protiv vjetrenjača?

VELIMIR: Čovjek se ponekad treba boriti i s vjetrenjačama, ne može uvijek sa zmajevima.

MARKO: Publike uvijek ima, samo je treba izazvati. Problem komformizma i je u tome da se publiku kloroformira i drži u polusnu potrošačke svakodnevice. Potrebno je, s vremena na vrijeme, poput tornada uzburkati vijuge i probuditi ih.

Mislite li da se sve površnije i manje zainteresirane mlađe generacije mogu ”navući” na ”Žuti titl” kao što su se ”navukle” starije?

MARKO: Filmovi su njima manje zanimljivi jer žive u eri dominacije igrica - interaktivne zabave, kontrole naracije i kreiranja sudbina glavnih protagonista. I meni je gejming trenutno puno zanimljiviji od filmske produkcije, a najbolji naslovi i jesu nadogradnja na ostavštinu filma (npr. serijali ”Red Dead Redemption”, ”Grand Theft Auto” i ”Alan Wake” koji koriste filmski narativ i žanr, ali uz uspješan interaktivni dodatak) tako da ih potpuno razumijem. Mislim da će mlađu generaciju trojci prije privući vizuali jer su namjerno i malo gejmerski, a tek onda sam sadržaj.

VELIMIR: Iskreno, ne opterećujem se previše s time, jer svaku smo knjigu prije svega pisali za sebe pa onda tko se putem poveze s nama, super, ima mjesta za sve. E sad, žele li nove generacije na to putovanje... Pa ”Žuti titl“ zovu kultnom knjigom s razlogom. Ona nije masovni, ”mainstream” fenomen. Uvijek će biti dovoljno onih da napune autobus kulta. Dobro, to je danas možda više minibus, ali koliko god da nas ima, bitno da idemo dok kotači ne otpadnu.

Od prvog ”Žutog titla” prošlo je 20 godina. Kako vam je izgledao filmski svijet tada, a kako izgleda sada? Koliko su se film i svijet promijenili u međuvremenu? Koliko ste se vas dvojica promijenili?

VELIMIR: Svakako imam manje vremena za gledanje nego prije. Ne samo zato što mi je sada primarni posao snimati, a ne gledati filmove, nego i život kao takav, obitelj, plus 46 godina nije isto što i 26, treba čovjek nekada i odspavati, inače odoše kosti stare, strunit će toliko da ih ni Deodatovi kanibali neće htjeti staviti u juhu. Film kao takav danas je svakako u nekom drugom stadiju svog postojanja, logično manje popularan uz konkurenciju društvenih mreža, podcasta i TV serija na streaming servisima. Dan i dalje isto traje, a sadržaji za popuniti slobodno vrijeme napadaju sa svih strana. Ali, film je još tu, ne da se mrcina stara. Baš kao ni mi.

MARKO: Filmski je svijet tvornica snova i slavlje mašte i bili smo bogatiji jer je ponuda u naše vrijeme bila raznovrsnija, a ideje svakako originalnije i hrabrije. Od 1999., kad su korporacije kupovale studije i počele ih pretvarati u marketing platforme i ideološke plantaže za plasman i prodaju proizvoda sestrinskih firmi kao ”lifestyle” paket, ”mainstream” je postajao previše ”woke” ideologiziran i sve manje i manje originalan. Najveća većina kinorepertoara je eksploatatorski reciklator kulta i klasika svih grana umjetnosti. Zato rudarim i kopam po dubljoj strani interneta za nove autorske, životne i prije svega originalne filmove.

Jeste li 2004. mogli zamisliti da će filmovi postati dostupni na ”klik”? Je li to ”ubilo” ili ”ranilo” filmofilsku romantiku?

MARKO: Možda nam je to generacijska osobina, a možda individualna - kad uzmem glazbeni album onda stišam mobitel i dam mu vrijeme da ga poslušam u intimi svog prostora. Jednako je tako i sa filmom, igrom, stripom, knjigom… To volim i to je sebično ”samo moje vrijeme”. Kad te neki naslov zaintrigira i kad ga nakon potrage iskopaš i dobaviš, psihološki si drugačije vezan, instant dostupnost sigurno ne može stvoriti toliko jaku vezu. Svakako je dobro da se neki naslovi sada konačno i mogu gledati u vrhunskoj rezoluciji i da dođu do šire publike. Pitanje je koliko tko istražuje i traži nešto drugačije i nepoznatije. Ali, bez obzira na tehnološki razvoj, svi se slažemo da nedostaje moment koji je stvarao dodir s fizičkim primjerkom - bio to VHS s markerom ispisanim naslovom, ploča na vinilu s velikom naslovnicom ili prekrasan Fibrin strip u tvrdim koricama. Dodir nas čvršće povezuje s onim što konzumiramo.

VELIMIR: Drago mi je da smo bili Indiana Jones onda kad se to moglo biti, ali ima i danas duboko zakopanih dragulja, čak i ako je nešto dostupno na klik, često je ono najbolje, s najviše filmskih nutrijenata skriveno iza brzopoteznih slastica. Čovjeku treba mapa za nalaženje bisera, a mi se trudimo biti upravo to, kako sa svojim knjigama, tako i našim novim portalom Fanomanija.com.

Može li vam gledanje filma na streamingu ikad izazvati jednak gušt kao nekad na videokaseti s ”žutim titlom”? Imate li još neke VHS-ove doma?

VELIMIR: Ima sve VHS-ove, samo mi je kćer prije šest godina uništila VHS player gurnuvši češalj u njega i od tada nisam kupio novi pa umjesto da ih gledam, sada mogu samo gledati u njih. Ali imam Netflix na velikom ekranu, zadnji ”John Wick“ je izgledao kao izložba!

MARKO: Mlađim sam fanovima podijelio najveći dio VHS i DVD filmske kolekcije (dobar dio sam prije toga digitalizirao) kako bih stvorio mjesta za Fibrine stripove koje baš strastveno skupljam. Drago mi je da sam kolekciju pustio mladima koji se dan-danas dobro zabavljaju u kućnim projekcijama. Uložio sam u veći televizor i velikane poput Malicka, Kubricka i Kar Waija je prekrasno iskustvo gledati u visokoj rezoluciji na jako pojačanom ozvučenju uz prigušenu rasvjetu. Posebno terapijsko iskustvo su i restaurirane samurajske sage i francuski ”novi val”, bez obzira na poodmakle godine proizvodnje. Manje sam oduševljen restauriranim nindžama, SF-ovima i pasta-pokaliptičnim ”Mad Max” ripoffovima. Takvi naslovi imaju poseban okus kad ih se vrti u VHS rip verzijama niže kvalitete, mutnijeg zvuka i s VHS ”glitch” efektom. I, naravno, sa žutim titlom.

Također, jeste li mogli zamisliti da će AI, koji je opstojao u SF-ovima poput ”Terminatora”, doživjeti takav ”boom” da ga, evo, koristite za ilustracije ”Žutog titla III”?

MARKO: Kao klinac u osamdestima i veliki fan distopije i cyberpunka, čekao sam kad će stići taj dan i vjerovao da će tada svijet biti progresivan i da će ljudi biti bolja verzija sebe.

I stigao je i taj dan. Manje-više je sve isto, osim što nam je na ruku zalijepljen mobitel. Ratuje se, beskonačno raspravlja na mrežama i prijeti nuklearnim ratom. Inflacija, migracija, kladionica,... Erotizacija i meka pornografija su i dalje najbolje sluge prodaje. Sve je isto, samo to sad shvaćamo odmah i primamo instantno. Procesorska snaga je rezultirala “umjetnom inteligencijom” koja nam je nakon prve generacije učenja cjelokupne ljudske povijesne ostavštine objasnila da smo rasisti, imamo plemensku tendenciju dominacije i da smo vrlo opasni sami po sebe kao vrsta. Pa su je korporativni lideri u šoku prekrojili, filtrirali i ukrotili i sad nam piše kratke i prazne članke na internetu da nas ne opterećuje i uzbunjuje, a i sad si brže generiramo memeove. Profesionalno, AI je odličan alat, dodatak radu, neće na klik zamijeniti cijeli posao, ali štedi vrijeme i uz trening ga se može i praktično primijeniti. Bit će odličan u igricama, dodana vrijednost uređajima (autima, mobitelima, TV-u,...) i u alatima za ubrzavanje procesa. Jako dobra strana je štednja vremena za repetitive radnje u digitalnoj produkciji.

VELIMIR: Schwarzenegger je došao u kožnjaku i zaprijetio nam, nismo imali izbora!

Od 2004. naovamo azijski filmovi, koje ste tada pratili kao rijetko tko u Hrvatskoj, postali su dominantna kinematografska sila, a i žanrovski filmovi osamdesetih na kojima ste odrasli doživjeli su revalorizaciju i cijene se više nego onda od strane struke. Koliko vas to veseli?

MARKO: Jackie Chan mi je “Božjim oklopom” odškrinuo vrata, braća Shaw su me na ulazu dočekali kung fu potezima bogomoljke, Godfrey Ho i nindže me šurikenima potjerali u bambusovu šumu, a u njenim dubinama sam upoznao Toa, Harka, Kar Waija, Kitana, Miikea, Kurosawu, Kawaija, Parka, Ki-duka, Ratanaruanga, Weerasethakula... S ”Žutim titlom” ušli smo u nepoznato more koje je taman proizvodilo ogroman filmski autorski tsunami i bilo je divno surfati njime.

VELIMIR: Ako zanemarimo fascinaciju Kurosawinim samurajskim filmovima u djetinjstvu, moje putovanje svijetom azijskog filma počelo je negdje 2001., kada sam dobio nešto što je tada bilo potpuno fascinantno: film na CD-u! Bili su to prvi diviksi i VCD-i koje sam stavio u PC, filmovi ”The Isle“, ”Battle Royale“ i ”Ichi The Killer“, danas korejski i japanski klasici. Možete li zamisliti učinak gledanja ova tri filma u jednom vikendu, u filmskom okruženju s kojim smo živjeli 2001. godine? Ne čudi da sam sljedećih 20 i plus godina posvetio upiranju prstom u genijalnost azijske produkcije. Slučajnost je da se to dogodilo tako rano, u dobu kada se ljudima na promocijama ”Žutog titla“ ponekad moralo objašnjavati da moderne japanske ”arty” komedije nemaju nikakve veze s Jackiejem Chanom, jer je jedan dio publike još uvijek mislio da japanska komedija znači kung fu. Ne sumnjam da takve zatucanosti ima i danas, ali zahvaljujući internetu, zasigurno puno manje.

Vraćate li se periodički filmovima koje ste gledali i zavoljeli od osamdesetih do perioda ”Žutog titla 1&2”?

VELIMIR: Često. Jednako često popunjavam neke rupe iz tog razdoblja, što će reći da kao svaki sredovječni gospodin više gledam stare filmove, nego nove. (smijeh)

MARKO: Od starijih sam nadoknadio neke propuštene pasta-pokaliptične ”Mad Max” rip-offove dok sam čekao ”Furiousu”, ”Alien” rip-offove dok sam čekao ”Romulusa”, a posebno iskustvo za pripremu ”Žutog titla III” je bilo nadoknađivanje propuštenog i podsjećanje na opus Sergia Corbuccija, meni najdražeg špageti-western redatelja i scenarista.

Još uvijek njegujete ljubav prema ”Komandosu” s obzirom na ”Bennetovu osvetu” kao jedan od najboljih nikad snimljenih filmova?

VELIMIR: ”Komandos“ je jedan od onih filmova, kao recimo ”Pakleni šund“, koji ćete, ako naiđete na njega tijekom šaltanja s daljinskim, jednostavno stati i gledati ga do kraja, ma koliko sati bilo i ma koliko se rano sutra morali ustati. Iako ga znate napamet. Ako to nisu karakteristike ozbiljnog remek-djela, onda stvarno ne znam...

Što gledate od novije produkcije? Imate neke stare/nove favorite?

MARKO: Najviše slobodnog vremena sam u igricama (”Trek To Yomi”, ”Chants Of Sennaar”, ”Huntdown”, a jedva čekam ”GTA VI”, ”Showa American Story”, ”ExeKiller” i najviše ”Replaced”). Iduća godina će biti velika prekretnica u svijetu igara i zabavne industrije općenito jer će NPC-ovi dobiti život kroz umjetnu inteligenciju, a igranje će dobiti novu dimenziju iskustva. Uz to čitam i skupljam stripove – Fibrin katalog s naglaskom na belgijsko-francusku školu. Preporuka iz tog svijeta za filmofile: “Juan Solo” i “Sinovi El Topa” po scenariju Jodorowskog i kolekcija ”Feniks” (”Hi no tori”), magnum opus japanskog majstora Osamu Tezuke. Filmski pratim novu azijsku produkciju preko Well Go USA i francusku produkciju. Preporuke: japanski Wenders “Perfect Days”, Arcelov malj ”Obećana zemlja”, Zilbalodisov animirani zen ”Flow”, adaptacija hongkonškog stripa “Twilight Of The Warriors: Walled In”, francuski triler “The Animal Kingdom” i Tamahorijev “The Convert”. Visoko na ”čim-prije” listi su mi “Anora” i “Strange Darling”.

VELIMIR: Nekad smo se zabavljali i šokirali eksploatacijskom kinematografijom, a danas se ”freak show” gleda na TLC-u. Od filmova, trudim se pratiti azijsku produkciju, puno manje sve ostalo... Ali to je samo zato što nijedna fikcija ne može biti bolja od žanrovskog amalgama stvarnih života iz američkog ”docu-reality” serijala ”90 Day Fiance: Before The 90 Days“, showa koji pasionirano pratim od 2017. i koji se i dalje sjajno drži 2024.

”Žuti titl” je djelovao i kao filmski portal, ali već deset godina ne postoji. Je li vrijeme za povratak ”Žutog titla” na krilima treće knjige ili je njegova trajna portalska zamjena Fanomanija koju odnedavno uređujete i pišete vijesti i recenzije?

VELIMIR: Fanomanija je ”Žuti titl” za 2024. Dakle, stari duh, ali neka potpuno nova priča.

MARKO: Netko je kupio domenu pa je stranica i dalje poluživa, iako nema smisla oživljavati je. I vrlo živ i aktivan ŽT forum je odlično startao 2005. godine i bio izuzetno posjećeno mjesto, postepeno je gubio na entuzijazmu i snazi i 2011. je i tamo zamrla svaka aktivnost. Fanomanija.com je šireg interesa, uz film tu su i serije, igre, stripovi i eksperimenti u umjetnoj inteligenciji i sadržajno je prilagođenija 2025. godini.

Postoji li opcija za ”Žuti titl IV” ili neki prednastavak i ”spin off” ili ste zaokružili cjelinu i ”franšiziranje” vas ne zanima?

MARKO: Hm… Ne. Sve je rečeno i zaokruženo. ”Žuti titl” kao trilogija postigla je sve što je mogla, definirala jednu generaciju i ušla u kult i legendu. Teško bi se i trica ikad dogodila da me Boris Prole, fan iz početaka sage nije uvjerio na prošlogodišnjem Grossmann Film Festivalu za potrebu barem kratkog oživljavanja ”Žutog titla” povodom dvadesete obljetnice. Drago mi je, jer sam i dizajnirajući sve tri knjige, uspio ”Žutom titlu II – Povratku Žutog titla” dati novi život i mislim da tek sad ta knjiga ima puni sjaj i snagu sadržaja. Meni je trilogija zaokružena cjelina, rekla je o filmu što je imala – srčano, direktno i glasno. Nadogradnje i daljnja eksploatacija bi bilo kubrickovski ”kicking a dead pig”. A neki budući knjiški projekti ovise o prodaji i prijemu ”Žutog titla III” i trilogije općenito. Za sad brojke i prijem/interes djeluju optimistično.

VELIMIR: Ako Lucas nazove, ili bi to zapravo danas bio Disney, možemo po njegovom modelu, još tri pa još tri i tako u nedogled... Ali, kako ni tijekom pisanja prvog nije postojao plan za nastavak, a i trilogija se dogodila zahvaljujući 20 obljetnici, očito je da volimo iznenaditi same sebe. Pustimo si onda da se iznenadimo.