Prvijenac pa hit, tim bi se riječima mogao opisati roman “Pet zločina za naslovnice”. Tako i nikako drukčije, jer zaista se radi o knjizi koju će bez problema prihvatiti široka čitateljska publika, na kojem jeziku i u kojoj kulturi ponikla.
Zato bi se za libar u izdanju naklade “Bošković” moglo reći još i naš, a svjetski, jer pisac je Splićanin, i to od kolina, ali se radnja romana odvija u Velikoj Britaniji i Velikoj jabuci, Rostovu, Bogoti...
Zlo u novom ruhu
Danijel Trumbić, prekaljeni sportski novinar, koji je desetljećima “igrao u napadu” Slobodne Dalmacije, donoseći na stranice ove novine ekskluzive s olimpijskih igara i svjetskih prvenstava u nogometu, vratio se samom sebi i onome što najviše voli, a očito i najbolje radi. Zapravo, ispunio je dječački san.
Da je tomu tako, postoji dokaz u arhivi HRT-a kad mali Trumba velikom Mladenu Kušecu u njegovoj legendarnoj emisiji “Patuljci pojma nemaju” otkriva da će kad poraste postati – pisac. I to kakav, dodala bi moja sićušnost, jer roman koji je ispisao kolega Trumbić slobodno bi mogli potpisati jedan Nesbo ili Stieg Larsson, pa pobrati slavu i honorare od visokih naklada.
Kako je Trumbiću uopće palo na pamet napisati roman koji nema ama baš nikakve veze s rodnim Splitom, Dalmacijom, Hrvatskom?
– Namjera mi je bila ispričati priču o zlu koje ne poznaje meridijane i paralele, baš kao ni vrijeme, jer se zločini događaju otkad je svijeta i vijeka. Zlo samo navlači novo ruho i ponavlja se bez obzira tko iza njega stajao, kakve boje kože, nacionalnosti, spola, materijalnog ili društvenog statusa bio. I žrtve zla su takve; zločin može prekinuti i najnevinije živote, one koje s ubojicom i njegovim strašnim porivima za ubijanjem nisu imali ni najmanjih dodirnih točaka.
Možda sam se pišući roman nesvjesno naslonio na moje književne uzore, prije svega na veliku Agathu Christie, koja je raspetljavajući zločine čitateljima otkrivala i različite krajeve, ljude i običaje, ali bez obzira na njihove razlike motivi zločinaca uvijek su bili isti: pohlepa, ljubomora, mržnja, osveta... Baš kao i dobro, i zlo je svugdje oko nas – veli Danijel, pa kaže da se priče o strašnom ubojici jednostavno morao osloboditi.
Hoće li knjiga koja se čita na mah, koja poput lokomotive čitatelja “vuče” naprijed od prve do zadnje stranice i ne da vam da sljedeće poglavlje odložite za sutra, doživjeti nastavak?
– Konačno sam ispunio davnu želju i napisao krimić po svom guštu i u tom smislu mi je savjest mirna. Sad mi je zadatak ljubiteljima ovog žanra predstaviti “Pet zločina za naslovnice”, a dalje što bude.
Ništa neću forsirati. I nikad ne radim velike planove. Neka se stvari dogode, ako se uopće imaju dogoditi, same po sebi. Ispada da mi je dugo trebalo da napišem prvi roman, ali očito je da je on morao kad-tad ugledati svjetlo dana i naravno da mi je drago da su prve reakcije onih koji su ga pročitali pozitivne. E, sad, koliko me to obavezuje da se pored mog svakodnevnog posla u sportskoj analitici ozbiljnije uhvatim pisanja, vidjet ćemo – zagonetno će Danijel.
Naravno da vam nećemo otkrivati radnju romana, niti tko je koga tamo i zašto skratio za glavu, ali kao i kod svih književnih ostvarenja od formata, a iskreno vjerujem da će i publika i kritika potvrditi da je Trumbićeva knjiga upravo to, ispod glavne priče “vozi” jedna druga, ne manje važna za društvo u cjelini.
Bolna transformacija
Ona prati bolnu transformaciju medija u digitalnom svijetu i posljedice koje taj tehnološki proces pun zamki i izazova ostavlja na urednike i novinare srednje generacije, zapanjene padom profesionalnih, etičkih i inih kriterija, kao i činjenicom da je zahvaljujući prokletom novcu istina ustuknula pred lažima čak i na onim mjestima poput novina, portala, radija i televizija, gdje im ne bi trebalo biti mjesta.
Trumbićevu romanu “Pet zločina za naslovnice” može se dodati i šesti koji je počinjen nad novinarstvom, a tko je ubojica kolega Danijel će nam, iskreno vjerujem u to, otkriti u idućoj knjizi. Velim vam, “Pet zločina za naslovnice” opija poput najboljih Netflixovih serija uz koje ostajete budni do zore, i zato morate požuriti po svoj primjerak.
Ako je iza Pavla Pavličića stigao Jurica Pavičić, a jest, onda je Jurica utabao stazu nešto mlađem Danijelu. Ljubitelji krimića u Hrvatskoj očito su došli na svoje; još samo da to prepozna filmska industrija, i eto blockbustera. Producenti, čitate li ovo?