Ili na svijetu ima premalo, deprimirajuće premalo knjiga napisanih s humorističnim predumišljajem ili su urednici u našim izdavačkim kućama pretežno namrgođena čeljad koja biraju samo smrtno ozbiljne naslove. Utoliko ne treba čuditi što me silno obradovao izlazak satiričnog romana „Less“ američkog pisca Andrewa Seana Greera (prijevod potpisuje Ira Martinović), koji je do nas stigao s moćnom preporukom. Naime, godine 2017. ovaj je libar u oštroj konkurenciji hvaljenih djela koja se bave velikim i važnim temama osvojio Pulitzera za fikciju. Nakon što sam knjigu pročitao, mogu li reći kako su moja nemala očekivanja, napuhana laskavom reputacijom ovoga romana, na koncu ispunjena? Prije nego što vam odgovorim na ovo pitanje, dopustite mi da vam u kratkim crtama naznačim sadržaj libra.
Njegov glavni junak Arthur Less ima 49 godina, samosažaljivi je homoseksualac i pisac iz San Francisca. U književnom svijetu manje je poznat po svome mršavom opusu, a kudikamo više po činjenici da je u mladosti bio u vezi s puno starijim partnerom, slavnim, Pulitzerom nagrađivanim pjesnikom. Na književnu scenu Less je iskoračio romanom koji je lijepo, ali ne spektakularno lijepo primljen. Međutim, svaka njegova sljedeća knjiga prošla je slabije od prvijenca, pa je, eto, stiglo i vrijeme da mu nakladnik odbije rukopis novoga romana.
Na pragu pedesete, s karijerom koja je, čini se, fatalno zaribala, uplašen činjenicom da starost steže obruč oko njega, on je, očekivano, u očajnom raspoloženju. Još i više ga deprimira činjenica da njegov bivši partner, mlađi čovjek s kojim je godinama bio u vezi i koji ga je naposljetku otkantao, ovih dana stupa u brak. I Less se našao na popisu uzvanika za svadbu, ali bi svakako htio izbjeći dolazak na veselu ceremoniju, a da pritom ne ispadne sitna, uvrijeđena duša. Grozničavo mozgajući kako uvjerljivo opravdati svoju odsutnost, on se konačno domislio rješenju. Dugi niz godina organizatori različitih književnih manifestacija pozivali su ga da sudjeluje u njihovim programima, no on je njihove ljubazne ponude uredno odbijao. Sada ih je, međutim, odlučio prihvatiti. Sve redom.
Svoje putovanje započet će u New Yorku gdje će moderirati književnu večer s popularnim piscem znanstveno-fantastičnih romana, potom će u Meksiku sudjelovati na konferenciji gdje će govoriti o svome slavnom ljubavniku iz mladosti, u Rimu će, na svoje veliko čuđenje, primiti nagradu za knjigu koja je nedavno prevedena na talijanski jezik, u Berlinu će predavati na tečaju kreativnog pisanja, nakon presjedanja u Parizu gdje će susresti starog prijatelja, otputovat će u Maroko na proslavu svoga pedesetog rođendana, a onda će u Indiji boraviti na spisateljskoj rezidenciji, da bi svoju globtrotersku pustolovinu zaključio u Japanu gdje su ga angažirali kao gastronomskog kritičara.
Dok se bude micao u prostoru, Less će se mrdati i u vremenu, jer će ga flashbackovi vraćati u prošlost i pružiti mu priliku da iznova promisli o svim ključnim epizodama iz svoga života. Autor će svoga junaka prvo dobro ižmikati u emocionalnoj centrifugi, da bi ga na koncu počastio obratom o kojemu vam ne smijem ništa reći, jer to ne bi bio red.
Premda koherentan i kompaktan, „Less“ se doima kao kompozitni libar. On je malo studija o strahu od starosti, malo satira na račun književnoga svijeta, malo putopis, malo ljubić, malo koješta. S takvim materijalom u rukama pisac poput, recimo, Davida Lodgea koji se proslavio satiričnim romanima situiranima u sveučilišnu zajednicu, mogao je naštrikati libar koji bi publiku nasmijavao od prve do zadnje stranice, sijući usput mali milijun paprenih društveno-kritičkih žalaca. Greer, za početak, nije bogzna kako duhovit. To nije grijeh ako stvaraš literaturu koja nikoga ne želi nasmijati, ali je popriličan problem ako si sebi dao u zadatak napisati komediju satiričnog duha. Mrvica (autoironičnog) ruganja na račun sredovječnih homoseksualaca koji se plaše starosti i pisaca kojima je teško živjeti sa sviješću o vlastitoj osrednjosti, samo je to: mrvica. Nijednu temu koje se dohvatio Greer nije produbio, proširio, izvrnuo, nakrivio, iskušao mogućnosti njezine obrade i ponudio nešto izvan zone očekivanja nezahtjevne publike.
Kada bi „Less“ uistinu bio roman koji reprezentativno zrcali vrhunce humorističnog pisanja u Americi i svijetu, tada nam ne bi preostalo ništa drugo nego da zaključimo kako je prava šteta da se glas o talentu nekolicine naših praktičara satire slabo (ili nikako) probija izvan matičnih granica.