Društvena bonaca i intimne ciklone

Ponekad čak i dobra reputacija može naškoditi piscu.

Prije bilo koje knjige, do nas je stigao glas o Droru Mišaniju kao autoru popularne, na puno jezika prevedene trilogije o osebujnom detektivu Avrahamu Avrahamu. Njegovo prvo kod nas prevedeno djelo bio je odličan psihološki triler pod naslovom "Tri". I naravno, do trenutka kad je konačno najavljen izlazak prvog sveska detektivskog troknjižja o Avrahamu, očekivanja su ozbiljno narasla. Njih je dodatno podebljalo Mišanijevo gostovanje na zagrebačkom Festivalu svjetske književnosti, gdje se ovaj izraelski pisac s građanskom karijerom sveučilišnog profesora, koji se detektivskim romanima bavi i kao znanstvenik, predstavio kao veliki znalac povijesti krimića s vrlo osebujnim pogledima na ovu književnu praksu.

Marljiv i lakovjeran

"Nestanak", prvi dio trilogije, dijelu je publike – u koji skrušeno ubrajam i samoga sebe – djelovao poput hladnoga tuša. Umjesto žanrovski izbrušene napetice, kakvu smo očekivali poslije svih bjelosvjetskih preporuka kojima je libar zakićen, dobili smo dizelaški trom roman koji kasni u polasku, s puno umrtvljujućih dionica zaokupljenih neuzbudljivom istražnom rutinom. Moja malenkost navija za svakog pisca i za svaki libar, i to iz najsebičnijih mogućih razloga. Naime, puno mi je draže čitati odlične od osrednjih ili slabih knjiga, pa me je "Nestanak" prilično ražalostio. Ipak, nisam htio otpisati ni inspektora Avrahama ni njegova književnog oca, pa sam posegnuo i za friško prevedenim drugim romanom iz trilogije pod naslovom "Mogućnost nasilja" (knjigu je s hebrejskog prevela Laila Šprajc). Pa jesam li u drugom čitalačkom laufu revidirao svoje mišljenje? I jesam i nisam.

Za početak, postalo mi je jasno kako žanrovska niša u koju se Mišanijevo troknjižje smješta možda i nije baš najbolje izabrana. Libar, doduše, ima sve što bi pristojan detektivski roman trebao imati: i počinitelja zločina, i žrtvu, i istražitelja. A opet, dok ga čitaš, cijelo ti se vrijeme čini da izmiče većini boljih žanrovskih običaja. Avrahama Avrahama teško je, ako ne i nemoguće, usporediti s bilo kojim poznatim književnim detektivom. On nije blagoslovljen naročitim istražiteljskim talentom. Ima očajan tajming, predugo se koleba i oklijeva, lakovjeran je, griješi češće i teže nego što bi to jedan ozbiljan policijski službenik trebao činiti. Ukratko, sušta je suprotnost bilo kojemu klasičnom junaku whodunita.

Dror Mišani
 

Svoje deduktivne manjkavosti ne kompenzira svojstvima koja su tipična u tradiciji, recimo, hard boiled krimića. On nije rezignirani cinik, s bilo kojim oblikom nasilja je na "vi", niti se tuče niti poseže za pištoljem. Nije ni pijanac ni ženskar, ne održava kontakte s ljudima iz sive društvene zone, strogo se pridržava propisane procedure. Avraham je naprosto marljivi, veoma predani profesionalac koji je od jutra do mraka posvećen svome poslu, premda njegovi profesionalni rezultati baš i nisu na visini iskazanog truda. Nadalje, on djeluje u društvu u kojemu ozbiljno kriminalno podzemlje jedva da postoji čak i u književnoj tradiciji. Mišani redovito ističe kako živi u zemlji u kojoj su teški zločini vrlo rijetki, pojedinačni ekscesi za koje su odgovorni pretežno amateri, a ne karijerni kriminalci, i silno se trudi svojim romanima zrcaliti autentičnu društvenu sliku.

Svijet običnosti

Kad ispod svega podvučemo crtu, ispada da autor namjerno ide u kontru manje-više svim postulatima detektivskog žanra. Utoliko se i ne treba čuditi što konačni rezultat nije na visini čitateljskih očekivanja. No konvencije žanra njemu su tek zavodljiva maska pod kojom šverca vrlo nijansirane psihološke trilere o običnim ljudima. Kao što je Avraham sličniji vašem neupadljivom susjedu s trećeg kata negoli nekom protagonistu hiperuzbudljivog švedskog krimića, takvi su i počinitelji zločina koje on pokušava razotkriti. Konačno, takve su i njihove žrtve. U Mišanijevu univerzumu sve vrvi od običnosti, a iza te društvene bonace divljaju intimne ciklone.

Avraham će se ovoga puta (opet) pomalo pacerski baviti jednim kaznenim djelom da bi nehotice razotkrio neko sasvim drugo, puno strašnije, slojevito predočavajući sve lomove koje trpi nominalni negativac, i sam žrtva tragičnih okolnosti. Preporučujem, dakle, da libre o izraelskom istražitelju ne čitate kao detektivske romane, jer bi vas mogli razočarati. No ako ih prihvatite kao psihološke trilere o običnim ljudima koji su silom prilika postali protagonisti neobičnih priča, vjerujem da ćete uživati.