Ticker 1

Prijelomna vijest

Ticker 2

StoryEditor
Kazalištenaš čovjek na terenu

Robi K. oživio na kazališnim daskama: razgovarali smo s mladim splitskim glumcem koji se našao u ulozi kultnog ‘brale‘

Piše Jasenka Leskur Staničić
28. siječnja 2020. - 08:09
Josip Brakus: Najvažnije za mladoga glumca je ne praviti se pametan – majstore, ne znaš ništa, nit’ ćeš znat’ išta kad budeš znao neštoBruno Konjević/HANZA MEDIA

Najdugovječniji, ujedno i najpopularniji komentator političkih zbivanja na ovim prostorima – kultni Robi K. – živi na pozornici zagrebačkog “Kerempuha” već cijeli mjesec dana, a sudbina je htjela da ga utjelovi upravo Splićanin, Josip Brakus.

Kako izgleda “Bilježnica Robija K.” Viktora Ivančića u 3D varijanti: uča Smilja, dida sa Šolte, Bezmalinovićka, Kane Šteta, Dino i ostali može se vidjeti opet 4. veljače, a mladoga glumca i prije jer angažiran je u čak pet predstava, koje su trenutno na repertoaru ovog kazališta.

Svoju prvu, malu ulogu Brakus je ostvario ne tako davno, 2017. godine, kada je igrao iranskog izbjeglicu Azada u predstavi zagrebačkog HNK “Ciganin, ali najljepši”. A od tada se stvar ozbiljno zarolala – Dubrovačke ljetne igre, “Žar ptica”, “Kerempuh”... U predstavi “Doma je najbolje” u “Kerempuhu” za njegovu igru se u dnevnom tisku moglo pročitati: “Josip Brakus u ulozi Zeka Zekoa apsolutno je oduševio mimikom, zvukovima i gegovima, dobivši najveće ovacije publike...”

Ide mu dobro!

– Još od srpnja prošle godine nisam stao s probama – kaže 26-godišnji Josip koji je više-manje stalno u kazalištu.

– S predstavom “Doma je najbolje” izišli smo u listopadu, nakon čega sam radio “Bilježnicu Robija K.”, trenutno radim na “Gruntovčanima”, sve u “Kerempuhu”. Takav tempo mi paše, nadam se će potrajati što duže. Na meni je da opravdam dano povjerenje i izborim se za daljnje podjele radom i rezultatom. Imam veliku sreću što sam toliko zaposlen. Kako sam po glumačkom mjerilu još jako mlad, pod motom “kad ću, ako neću sad” veselim se svakom novom projektu.

Zamor od politike

Slobodno vrijeme?

– Ispušni ventili moraju postojati. Moji su rekreativno igranje nogometa, sviranje i druženje s prijateljima. S oba dva.

Kakve su reakcije Zagrepčana na “Bilježnicu Robija K.”?

– Reakcije su izvrsne, mislim da nismo dobili ni jednu lošu kritiku. Marina Pejnović je pogodila s podjelom i datumom premijere, koja se održala na dan predsjedničkih izbora, sasvim slučajno, tako da je ta izvedba imala posebnu draž. Publika reagira jako pozitivno, prate, zabavljaju se i odu doma sretni.

Koliko vam je bilo lako spremati ulogu s obzirom da ste rođeni u Robijevu dijalektu?

– Uz Lindu Begonju iz Zadra, meni i kolegici Ani Maras Harmander bilo je najlakše što se tiče govora, oboje smo odrasli u Splitu. Sve pohvale idu našim kolegama iz sjevernijih krajeva.

U Zagrebu sam već devet godina, čak mi je trebalo malo vremena da se podsjetim dijalekta, jer od početka školovanja pazim na melodiju govora i dužine akcenata. Zbog miksa tih melodija i akcenata, dosta me ljudi svrstava u Slavoniju ili Hercegovinu. Ali, sve dok ne dobivam batine u tramvaju, može. Robijev sleng ima i izmišljenih riječi, Viktorovih tvorevina koje kolumnama davaju poseban štih.

Što ste o Robiju K. znali prije predstave? Pročitala sam da niste baš političan tip.

– O “Feralu” i Robiju sam znao preko roditelja i sestre, prvi put sam se susreo s kolumnama u srednjoj školi. Ono što sam razumio i mogao percipirati bilo mi je genijalno. Samo, čim bi počele poveznice s konkretnim imenima, konotacijama i političkim zavrzlamama, nula bodova. Tijekom pripreme predstave sve sam iščitao i proguglao nepoznato, konzultirao se s poznavateljima jer od politike imam svojevrsni otpor i zamor.

Izlazite li na izbore uopće?

– Izići na izbore je dužnost svakoga građanina RH!

Za predstavu “Doma je najbolje” dobili ste izvrsnu kritiku, a u njoj igrate dječaka od 11 godina, kao i u “Bilježnicama Robija K.”. Kako ste to primili?

– Drago mi je pročitati pohvale, no važne su mi samo one meni bliskih kolega i nekog uskog kruga ljudi iz branše. Srećom, potrefile su me te dvije naslovne uloge, i zbog senzibiliteta, i zbog izgleda, valjda. Kad pustim kosu, izgledam dosta mlađe. Inače, imam metar i 90 crnu gustu bradu. Zeko je izvanzemaljac, a Robi Dalmatinac, tako da su dosta slični, izazov je bio u tako kratkom razmaku raditi na te dvije uloge, bez ponavljanja glumačkih rješenja.

Kako vam je preskakati iz dijalekta u dijalekat? Sad ste već na “Gruntovčanima”, pobjegne li vam neki izraz?

– S dijalektima nemam problema, imam odličan sluh za to, za razliku od pjevanja. Za koji sam antitalent. Naravno, čim sam to izgovorio na probi, redateljica je zahtijevala da u “Bilježnici Robija K.” pjevam. Ha, pobjegne sigurno nekad, iako se trudim što više paziti, slušati starije kolege i iskoristiti pomoć jezičnih savjetnika, ako su angažirani. Srećom, na “Gruntovčanima” je Ines Carović s kojom sam već surađivao na “Ciganinu...”. Divna i izvrsna u svom poslu.

Koje su prednosti igranja u “Kerempuhu”? Jeste li stalni član ansambla?

– Od upisa na Akademiju, zamišljao sam se jedino u satiričkom kazalištu “Kerempuh”. Osim što mi odgovara fah, vjerna sam publika već devet godina, uživam u svakoj odgledanoj ili odigranoj predstavi. Moji najbolji prijatelji su članovi ansambla i smatram da imamo jedan od najzdravijih ansambala što se tiče međuljudskih odnosa. Imam priliku raditi s nekima od meni najdražih i najboljih glumaca. A i Lukom Petrušićem. U “Kerempuhu” sam upravo danas zaposlen na rok od dvije godine, do sada sam bio na stručnom usavršavanju. Neizmjerno sam zahvalan upravi na svim pruženim prilikama.

Je li kazalište puno?

– “Kerempuh” ima svoju vjernu publiku, naslove koji pune dvorane, tako da je užitak igrati pred tolikim brojem ljudi. Nemam više karata za podijeliti, ali kad uhvatite priliku dođite, lijepo ćete se provesti!

Leže li vam više komedije ili ozbiljne uloge?

– Auf, ugodnije se osjećam u komedijama. Nemam neki mudri citat zašto.

Volite nasmijavati ljude? Naime, kažete da volite oponašati i da je, između ostalog, to bio način na koji ste se borili s problemom mucanja.

– U ekipi sam zabavljač, u radu konstruktivan, volim da se kroz zabavu napravi posao. Drago mi je nekom uljepšati dan nečim što ne iziskuje prevelik napor. Ma da, oponašao bih likove iz crtića, prijatelje... klasika. Tek sam na Akademiji shvatio da mucanje ima veze s načinom disanja i samonametnutim opterećenjima. Što se mucanja na sceni tiče, svu tremu sam ostavio u HNK, tako da nitko više to i ne povezuje sa mnom. Osim kad zaboravim tekst, pa emocionalno ucjenjujem, kako bih se izvukao. Zapinjanje i frfljanje pripišem mucanju.

Kako ste se trajno riješili mucanja? Imate li neki savjet? Kako se taj problem odražavao na vas?

– Nisam ga se riješio, samo sam ga naučio kontrolirati. Savjet za osobe s istim problemom glasi: “Ne slušajte savjete iz intervjua, pogotovo onih s glumcima, mislite svojom glavom!”.

Bilo je gadnih faza, na prvoj godini Akademije su mislili da ću se ispisati. Zato što su neke privatne situacije imale dubok psihološki utjecaj na mene. A i ovako sam dosta senzibilan po prirodi – kao i pola ovih baraba iz “Kerempuha”, s kojima se skrivam iza humora, gorkog piva i nogometa – pa se to sve odražavalo na moj govor. Zapravo, do te mjere da sam ponovno učio govoriti čitajući neko vrijeme bajke svaku večer prije spavanja. Mucanju sam na neki čudan način i neizmjerno zahvalan. Dovelo me do humora kao obrambenog mehanizma, koji se razvijao do nekog moga današnjeg osobnog potpisa. Nije neki, al’ je moj...

Ne usudim se savjetovati nikoga ni za što, budući da svi imamo svoj senzibilitet, karakteristike i pozadinu. Mislim da je razlika suočavati se s mucanjem uz pomoć obitelji, logopeda, psihologa tijekom srednje škole u kojoj ti radi mama, kao što je bio moj slučaj, i onog kad si, recimo, prepušten sam sebi u nekoj okolini bez podrške i ljubavi. Samopouzdanje je ključni element u svemu. Govoru, glumi, prezentnosti, sportu, što ja znam… Samo treba razlikovati samopouzdanje od bahatosti.

Talentirana obitelj

Jeste li iz umjetničke obitelji?

– Tata i stric su talentirani slikari, ali zbog životnih prilika nisu realizirali taj talent. Uz to, tata je talent i za kuhanje, problematiku i igre riječima. Mama će kad-tad shvatiti da mora napisati neku knjigu, a sestra je izvrsna novinarka. Roditelji su bili i ostali velika podrška, bez koje ništa od ovoga ne bi bilo moguće.

Tko su vam uzori, tko vam je pomogao?

– Kradem od svakoga ponešto, učim od svih kolega. No, neki “top pet” meni najdražih glumaca, bez redoslijeda: Luka Petrušić, Matija Šakoronja, Bernard Tomić, Filip Detelić i Borko Perić. A u glumačkom formiranju najviše mi je pomogao veliki Nikša Butijer, koji bi me na svojoj glumačkoj klasi udarao ako bih zamucao na čitaćoj probi.

Što je najvažnije za mladoga glumca?

– Ne praviti se pametan – majstore, ne znaš ništa, nit’ ćeš znat’ išta kad budeš znao nešto.

Kako se nosite sa slavom? Sve češće ste u medijima.

– Haha, ma kakva slava, dajte… Slava me na taj način ne zanima. Pa čekajte, sačuvajte mišljenje dok ne pogledate predstavu, nema ništa unaprijed! Samo, za to ćete morati doći u Zagreb jer “Robi K.” ne dolazi na Marulićeve dane, koliko čujem.

Koji vam je glumački san?

– Živim glumački san – radim, igram lijepe uloge s najdražim kolegama, prijateljima i uzorima. Samo neka je zdravlja. I – Hajduk živi vječno.

Slabo divani mađarski


U koju ste srednju školu išli u Splitu?

– Pohađao sam V. gimnaziju Vladimira Nazora na Pazaru. Hahah, ajme. To je povjerljiva informacija, naredio sam da se ti podaci spale. Ma da, šalim se. Želio sam ići u Zagreb na faks, ali ekipa i ja se nismo proslavili na maturi, pozavršavali smo svi po novinama iz raznoraznih razloga. Ali u klupi sam sjedio sa splitskom glumicom Monikom Vuco.

Upisali ste prilično egzotičan smjer na zagrebačkom Filozofskom, južnoslavenske jezike i mađarski. Je li vam to od koristi danas, u nekom smislu?

– Studiranje na Filozofskom mi je koristilo, upoznao sam dosta divnih ljudi, bio čest gost kluba studenata, kvizova i malonogometne dvorane na Martinovci. Tako me sudbina spojila s jednom kolegicom koja se, eto, baš pripremala za prijamni ispit iz glume na ADU… Što se znanja tih jezika tiče, ne znam beknut’ ni slova.

#JOSIP BRAKUS#ROBI K.

Izdvojeno