Nagrađivanost španjolskog filma “Zvijeri” (“As bestas”) pokazala se stopostotno osnovanom. Nekad se zna dogoditi da na dodjeli nagrada Goya, španjolskih Oscara, dominira film koji nije baš toliko-toliko dobar, na primjer “Knjižara” ili “Veliki gazda”. No to nije slučaj s novim ostvarenjem redatelja Rodriga Sorogoyena, starog FMFS-ova znanca (“Vlast”).
“Zvijeri” su apsolutno zasluženo pomele dodjelu Goya, osvojivši ukupno devet nagrada, uključujući one najvažnije, za najbolji film, režiju, scenarij, glavnog i sporednog glumaca. Posrijedi je jedan od najboljih festivalskih filmova u posljednjih godinu dana, od svjetske premijere na Cannesu do hrvatske na FMFS-u.
Zapravo, riječ “festivalski” sužava širinu “As bestas” budući da film opstoji na granici festivalca i (trilerskog) žanrovca. Najpreciznije bi ga bilo opisati kao realistični festivalski odgovor na žanrovski klasik “Psi od slame” Sama Peckinpaha, a djelomično je inspiriran (i) istinitom pričom iz 2010. godine, pretvorenom u dokumentarac “Santoalla”, uz tu razliku da je nizozemski bračni par iz stvarnosti u filmu postao francuski.
Pratimo bivšeg učitelja Antoinea i njegovu suprugu Olgu (Denis Menochet, Marina Foïs) koji su se iz Francuske doselili u malo selo u španjolskoj Galiciji nakon što su proputovali svijet. Plan im je baviti se “eco friendly” poljoprivredom i renovirati napuštene seoske kuće, ali sve to pod upitnik stavljaju njihovi neprijateljski susjedi, nasilna i agresivna braća Xan i Lorenzo (Luis Zahera, Diego Anido) koji žive sa starom majkom (Luisa Merelas).
Divlja braća jasno daju do znanja da su stranci nepoželjni u njihovu selu i zla krv natapa plodnu zemlju. Antoinea pogrdno zovu “Frenchy”, a korijeni mržnje prema Francuzima sežu još od Napoleonove okupacije 1808. (“Napoleon idiots de merde”). Međutim, Xan i Lorenzo nisu jednodimenzionalni negativci.
Farmerski život na selu nije ih mazio, naprotiv, samo je nagomilao frustracije. Nisu educirani niti su vidjeli svijeta kao Antoine, niti imaju ženu poput njega. Najviše im smeta to što je Antoine odbio potpisati u korist izgradnje vjetroturbina u selu, što su braća vidjela kao priliku da nešto zarade, možda i pobjegnu sa sela, zbog čega ga i provociraju i zagorčavaju mu život.
Tako, Antoine pronalazi urin na stolicama ispred kuće, kao i dva akumulatora u bunaru. “Takve se stvari događaju među susjedima”, govore lokalni policajci kad im Antoine prijavi što se događa i, očito, ne planiraju ništa poduzeti u vezi s tim bez opipljivijih dokaza o nasilju koje će, dakako, neizbježno eskalirati kad verbalna koškanja prerastu u tjelesna.
Nasilje visi u zraku od nelagodne uvodne scene, kad se braća golim rukama hrvaju s neosedlanim pastuhom i zajednički neutraliziraju divlju životinju obarajući je na zemlju. Jedan na jedan oni nemaju šanse protiv krupnog Antoinea, građenog poput medvjeda, ali zajedno ga mogu svladati.
Gledatelj je toga sve svjesniji kako “Zvijeri” idu dalje i tiha jeza postaje sve glasnija dok redatelj Sorogoyen zakuhava tenzije do (po)kipljenja. Tenzija je na trenutke jedva izdržljiva s ove strane ekrana zahvaljujući Sorogoyenovoj odluci da snima brojne scene u dugim kadrovima i prati razvoj napete interakcije među glumcima.
Sorogoyen se potvrđuje kao majstor trilera s političkim podtekstom (ovdje sudar klasa/kultura i ksenofobija), a i netko tko subvertira očekivanja publike i razbija kalupe predvidljivosti. U sličnim trilerima, od “Straw Dogs” nadalje, žena je najčešće bila meta lokalaca i muškarac bi branio njezinu čast. Lokalci su se namjerili baš na muškarca u filmu koji u drugoj trećini postaje nešto drugo, ali ostaje podjednako intrigantan.