Teniska loptica pogađa vrh mreže u prologu filma “Završni udarac” (“Match Point”, 2005.), nećkajući se gdje će pasti i kojem će igraču donijeti (ne)sreću. Prizor je popraćen unutarnjim glasom glavnog lika Chrisa Wiltona u izvedbi Jonathana Rhys-Meyersa.
“Čovjek koji je rekao ‘radije bih bio sretan nego dobar’ duboko je prokužio život. Ljudi se boje suočiti s time kako veliki dio života ovisi o sreći. Zastrašujuće je pomisliti da je toliko toga izvan nečije kontrole. Postoje trenuci u meču kad loptica pogodi vrh mreže i na djelić sekunde može pasti naprijed ili natrag. Uz malo sreće padne naprijed i pobijedite, a možda i neće pa izgubite...”, razmišlja Chris.
“Završni udarac” je prelomljen preko njegovih razmišljanja o sreći i prizora loptice kako balansira na vrhu mreže.
Chris je bivši tenisač i instruktor tenisa u londonskom klubu za imućne. Tu će Chris upoznati bogatog rekreativnog tenisača Toma Hewetta (Matthew Goode), preko njega i njegovu sestru Chloe (Emily Mortimer), zaručnicu Nolu Rice (Scarlett Johansson) te roditelje Aleca i Eleanor (Brian Cox, Penelope Wilton).
“Važno je imati sreće u bilo čemu. Naporan rad je obavezan, ali ljudi se boje priznati koliko veliku ulogu igra sreća. Znanstvenici potvrđuju sve više i više da je naše postojanje ovdje puka slučajnost, bez svrhe, bez dizajna”, govori Chris na večeri s Chloe, Tomom i Nolom, podcrtavajući filozofska razmišljanja filma o sreći i egzistenciji.
Slučajnosti li, Chris upoznaje seksepilnu glumicu Nolu baš dok ona igra stolni tenis. Ping-pong i bang – privlačnost među njima je stvorena. Nola dobije kompliment za senzualne usne. “Ona je baš nešto”, kaže Tom, nesvjestan momenta između Chrisa i Nole.
Pitanje na koju će stranu (Chrisove) mreže loptica pasti dok skakuta između šekspirijanske komedije i tragedije, morala i nemorala, pohlepe i požude postavlja se zarana u prijelomnom ostvarenju Woodyja Allena (“Annie Hall”), prekretnici njegove karijere.
Hoće li pohlepni oportunist Chris ostati u mehaničkoj vezi (i braku) s bogatom Chloe ili riskirati život s privilegijama zbog strasti prema fatalnoj, zavodljivoj Noli kojoj teško odolijeva? Izgleda da je i Woody imao dvojbe poput Chrisa, u stilu treba li nastaviti s redateljskom rutinom ili se rukovoditi strašću.
“Match Point” je rijetki Allenov film hičkokovsko-trilerskog prefiksa uz “Crimes and Misdemeanors”. Oba filma dijele referencije na “Nepoznatog iz Nord-Expressa”, ovdje podcrtane time da je Chris tenisač kao Guy Haines kod Alfreda Hitchcocka, ali “Završni udarac” ne odlazi u smjeru da on i Tom zamijene ubojstva, navodeći gledatelja na krivi trag. Zajedničko im je i referiranje na “Zločin i kaznu”; Chris u jednoj sceni čita knjigu Dostojevskog.
No, “Zločini i prekršaji” bili su humorističniji film i Woody je glumio u njemu. U “Match Pointu” nema Allena, niti je neki drugi glumac njegov neurotično-komični surogat. Također, Woody se prethodno znao povremeno nakratko micati iz matičnog New Yorka (npr. “Moćna Afrodita” i “Svi kažu volim te”), ali ovo je prvi put da je radnju u cijelosti smjestio izvan Amerike, u London, snimivši film mahom s britanskom glumačkom ekipom.
London je preporodio Allena i britansku prijestolnicu je ovjekovječio jednako lijepo kao New York, posebice južni dio grada/South Bank, uz neminovni posjet tamošnjim kinima (“Dnevnik Che Guevare” u “Curzon Cinema”), a moguće i da je na njega kao muza djelovala Johansson, dotad najpoznatija po nastupu u “Izgubljenima u prijevodu”.
“Završni udarac” je (žanrovski) drukčiji od prijašnjih Woodyjevih filmova, žonglirajući između sporogorećeg psihološkog (noir) trilera s protagonistom koji igra meč života u glavi, romanse sa strasnim poljupcima na kiši i satire visokog britanskog društva, premda se njegov britki filozofični rukopis može detektirati.
“Allenovski” crni, satirički humor, tj. redateljev cinični, pesimistični pa i mizantropski pogled na (be)smisao života, svijet, sudbinu, čovjeka i međuljudske odnose prirodno se uklapa u “Završni udarac”, čak i više spram njegovih (romantičnih) komedija gdje bi loptica u konačnici pretežno pala na stranu optimizma. Razlika je što Woody na listu vječnih preokupacija pridodaje sreću i preispituje njezinu predodređujuću ulogu u životu, odnosno koliko je važnija od dobrote i koliko utječe na moralni poredak stvari.
“Nije li nevjerojatno koliko se život može preokrenuti ovisno o tome ide li loptica preko mreže ili se vraća pravo k vama?”, pita se Chris u filmu u kojem samo najsretniji opstaju. Uvodni kadar loptice kako skače po vrhu mreže bit će pri kraju zamijenjen prizorom bačenog prstena kako udara u zaštitnu ogradu i pitanje je gdje će pasti – naprijed u rijeku ili natrag na pločnik.